I ove smo godine obilježili -Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Zločini koje su počinili nacisti, fašisti i ustaše tijekom II. svjetskog rata uglavnom su kažnjeni, dok zločini koje su počinili komunisti nad desecima i više tisuća Hrvata nikada nisu čak ni procesuirani! Ostaje pitanje – zašto?
Međutim, to je namjerno ponovno popraćeno iznimno loše u tiskanim i tv medijima. Da nije bilo pojedinih portala ne bi se „ništa“ ni znalo o ovom danu.
No, obilježavanjem ovoga dana Hrvatska se pridružila većini zemalja članica EU-a u kojima se, na preporuku Europskog parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.
Ali, zločini koje su počinili nacisti, fašisti i ustaše tijekom II. svjetskog rata uglavnom su kažnjeni, dok zločini koje su počinili komunisti nad desecima i više tisuća Hrvata nikada nisu čak ni procesuirani! Zašto?
Od političara koji su položili vijence i zapalili svijeće od Golog otoka do Mirogoja nije se nažalost čula ni jedna riječ o proganjanju komunističkih zločinaca, već samo ono već izlizano – da se ne ponovi. Naime, ako su se dogodili komunistički zločini, a dogodili su se – gdje su zločinci, gdje su oni koji su osudili nevine ljude na teške logorske dane, pa i na smrt?
Zločin je zločin
Također, ne smijemo zaboraviti ni komunističke tužitelje, ali i lažne svjedoke.
No, kad se obilježavao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, gdje su se izgubili razni pupovci, a gdje članovi SDP-a i sličnih političkih organizacija?
Zašto su se sakrili u mišje rupe?
Toga dana čak ni Milorad Pupovac nije odigrao „igrokaz“ s bacanjem vijenca u Dunav!
Ciceronovo načelo – istinito nešto ne bojim se reći
Hrvatski odvjetnik Srećko Ilić Naronitanski nema tome dugo objavio je sjajnu knjigu prepunu činjenica i dokumenata („Verbalni i ini dokumenti u Titovom režimu“, Zagreb, 2024.) u kojoj je iznio povijesnu istinu o jugokomunističkom „pravosuđu“, poštujući Ciceronovo načelo – „Istinito nešto ne bojim se reći!“.
U ovoj knjizi, koja se čita poput najzanimljivijeg kriminalističkog romana, Ilić nam otkriva da je 1976. sudac za prekršaje u Ludbregu kaznio s 30 dana zatvora studenta Franju V. jer je na jednoj zabavi u Velikom Bukovcu „naručio i inzistirao kod glazbenog sastava, koji je svirao na toj zabavi, da za Miku Tripala i Savku Dapćević-Kučar odsviraju pjesmu „Hrvatica ja sam mlada“!
Općinski sud u Osijeku donio je 1972, presudu „u ime naroda“ da se na 10 mjeseci zatvori Željko B., koji je u ovom gradu služio vojni rok, jer je na središnjem osječkom trgu zapjevao pjesmu „“Druže Tito skini svoju zvizdu pa stavi Jovanki u pi.du“!
S 30 dana zatvora kažnjen je 1985. na splitskom Prekršajnom sudu Frane N. jer je za vrijeme nogometne utakmice između Hajduka i Crvene zvijezde skandirao „Cigani, Cigani“ i na taj način ‘vrijeđao i omalovažavao patriotske osjećaje građana’.
Vinko T. je 1960. godine osuđen na Općinskom sudu u Zagrebu na kaznu zatvora od 8 godina, jer je „dao inicijativu da se osnuje ilegalna Demokratska stranka Hrvatske (DSH)!
Na kaznu zatvora od jedne godine, Okružni sud u Zagrebu osudio je 1960. godine zdravstvenog tehničara Zlatka S. jer je „kao posjetitelj kuće svojih prijatelja, u njihovu stanu, čitao dijelove neprijateljskog propagandnog materijala“..
Književnik Vjekoslav Čižek osuđen je u Sarajevu, u dva navrata, na ukupno 17 godina zatvora zbog pisanja i objavljivanja domoljubnih pjesama.
Na tešku robiju, u nekoliko navrata, osuđen je i veliki hrvatski književnik i mučenik Zlatko Tomičić, pa čak i zbog pjesme „Hrvatska, ljubavi moja“.
Tomičić je često i pisao i govorio o svojim progoniteljima, ali sve je ostalo mrtvo slovo na papiru.
Komunisti su sudili i svećenicima i ženama
Komunisti su sudili i svećenike, kao što je bio Mijo L. iz Ogulina, također na zatvorsku kaznu, zbog toga što je u crkvi vjenčao pojedine ljude.
Sudac za prekršaje u Imotskom jednom je prigodom osudio jednu ženu, Jelu K., jer su je uhvatili kako kod oltara moli za kišu i obraćanje grješnika.
I tako dalje i tako redom, mogli bi nabrajati u nedogled.
U svojoj knjizi Ilić piše da je pokušao objektivno sagledati i prikazati jugokomunističko „pravosuđe“ (bolje reći krivosuđe) koje je, nedvojbeno, bilo u službi totalitarnog režima.
Međutim, usprkos represiji, Titov režim se raspao kao kula od karata, ali na žalost uz puno prolivene krvi 90-tih godina za slobodnu i neovisnu Hrvatsku.
Stoga, kad se prisjećamo žrtava komunizma, malo je reći „to se više ne smije dogoditi“, ali dogodit će se ako krivci ne budu adekvatno kažnjeni…
