Čini mi se kao da sjedim u nekom lošem vremeplovu koji je moju domovinu vratio u 80-te i drhtim od straha hoće li se tu zaustaviti ili ćemo putovanje završiti u kasnim ’40-tim kojih se moj otac prisjećao s tugom i gorčinom zbog praznih tavana i ambara.
Kada me je netko sa 5 godina pitao što ćeš biti, rekla sam mu novinarka. Novinarstvo je moj posao, moj život, moje privatno vrijeme, moja ljubav koju oni na vlasti polako zauzdavaju lancima tišine. Zabranama. Prijetnjama i kaznama. PR cakama u kojima dođeš na konferenciju za medije političke stranke ili čak premijera, a oni ubace novinara plaćenika koji se nakon završetka izlaganja i rečenice “imate li pitanja”, “navije” i jedno za drugim niže dobivena pitanja. Da bi kao novinar došao do riječi moraš biti uporan i glasan jer prvo trebaš nadglasati plaćenika, a onda i prisiliti političara da okrene glavu prema tebi i sasluša tvoje pitanje, pa i odgovori na njega.
Kad je ispred tebe premijer ili predsjednik još je gore, jer moraš biti spreman da ti pred kolegama i upaljenim kamerama, na snimkama koje idu uživo, možda kaže da si došao nepripremljen, da ti je pitanje glupo, da radiš za nekog, ignorira te ili ti direktno kaže da si glup. Definitivno biti novinar danas gore je već u vrijeme propale nam Jugoslavije, jer tada je barem bilo hrabrosti, morala, a i stava. Sjetimo se samo studentskog Poleta. Danas razmišljaš kako osigurati egzistenciju, a umjesto poštovanja kada ideš liječniku razmišljaš je li ga neki tvoj kolega već “nagazio”, pa bi bilo bolje da te ne prepozna.
Ne, definitivno, ovo nije moje vrijeme. Širim krila u slobodi, ne volim zabrane, poštujem demokraciju. A, toga više nema. Možda je nikada nije ni bilo, ali sjećam se, za vrijeme Tuđmana znalo se gdje je kome mjesto. Srbi poput Pupovca nisu držali predavanja s prstom uperenim u imaginarnu sliku hrvatskog naroda. Kako bi mi ovdje u Dalmaciji rekli, bio je kuco. I dobro mu je stajalo to. Danas s kolegicom Jeckov kroji Hrvatima zakone, zabrane, kazne. Želi utišati glas domoljublja. I uspijeva.
Ako prođe zakon – a proći će – nema više starog hrvatskog pozdrava koji su na ustima imali momci i cure u Vukovaru, Škabrnji, na Maslenici…Ginuli su i svojim životima gradili slobodu koja polako nestaje. Pupovcu i Jeckov nije važna istina, ali to je jasno. Bolno je što nije važna onima kojima u rodnom listu piše da su Hrvati i koji bi trebali ljubiti svaki kamen rodne grude.
Zabrana se spremala već dugo, ali ono što je najjadnije u cijelog ovoj priči, predlaže se zabrana pozdrava “Za dom spremni”, obilježja NDH i sva fašistička obilježja i pozdravi, a izvan zakona i dalje ostaje četnička kokarda, četničke pjesme, uzvici i poklici. I sam Pupovac je jasno izrekao u Hrvatskom saboru da to nije kažnjivo. Šačica desnih zbija redove, dok lijeve stranke i mediji zazivaju i kazneni, a ne samo prekrašajni zakon za ovo “hrvatsko zlo i sramotu”. Gledam premijera kako s puno emocija podržava Ukrajinu, a usta su mu puna pozdrava pod kojim brane i oslobađaju svoju domovinu – “Slava Ukrajini”. Pitam se kako bi to izgledalo kada bi nakon ovog strašnog rata ukrajinska vlada krenula stopama naše hrvatske. Vjerujem da bi se dogodio narod. A, mi smo beznadežan slučaj. Umrtvljeni injekcijom inertnosti i vjere kako se ništa promijeniti ne može.
Vremeplov …
Slovenci su izašli iz tvorevine Jugoslavije i okrenuli se sebi. Srbi su nastavili tražiti s kim bi ratovali. A, mi… mi smo podijeljeni na takozvane desničare i jugonostalgičare. I na one koji su pokrali svoju domovinu. Pitam se što je sljedeće, hoće li nam uskoro uslijediti vrijeme kao ono poslije Drugog svjetskog rata kada su komunisti narodu “čistili” ambare i tavane ne ostavljajući dovoljno ni za prehraniti obitelj. Kako stvari stoje, trenutno smo negdje u ’80-tima, a ako ne zaustavimo ovaj vremeplov pomoći nam stvarno nema.
Sjećam se devedesetih. Sjećam se zanosa, ljubavi – ponosa što smo Hrvati. Sjećam se vremena kada smo jedni drugima pružali ruku, pomagali, živjeli kao jedan. Vjerovali u slobodu i demokraciju. Kažu da imamo i jedno i drugo, ali znam – sve je to samo zabluda. Šećerna vodica kojom zavaraš potrebu za slatkim.
Što je to demokracija?
Demokracija vrijedi samo za one najglasnije, za feministice, za one koje izlaze i viču “imam pravo odlučivati o svom tijelu”. E, pa ja ne želim to pravo ako nosi ubojstvo nerođenog djeteta. I to je demokracija. Deru se da su ravnopravne s muškarcima, da im muškarac ne može biti gazda. OK i to je demokracija. Možeš i trebaš imati svoje mišljenje, ali lako je samo uzimati, treba i davati. Dati i drugima pravo na mišljenje, na želje i postupke.
Muškarce koji prvu subotu u mjesecu kleče na trgovima i mole krunicu pogrdno nazivaju klečavcima i glasno viču da im se to zabrani. Za sebe traže demokraciju, njima je ne daju. Ne mogu shvatiti čega se boje, jer čovjek koji viče radi to iz straha. Koga se boje? Boga? Da će uslišiti molitve? A, ne vjeruju u Njega. Viču kako ti muškarci mole Boga da muškarac bude gazda ženi, glava u kući. Čak i kada bi se molili za to, zar ne bi bilo logično da one koji ne vjeruju u Boga to ne smeta, a povrh toga, kao slučajno, svaki puta ispuste onu glavnu riječ – duhovni vođa, duhovna glava u kući.
Vlast je onakva kakvu narod zaslužuje
Predsjednik Ukrajine u svojoj je humorističnoj seriji jasno objašnjavao što je demokracija i kome služi vlast. Narodu. Svom narodu. A, u Hrvatskoj je hrvatski narod čije bi interese trebali zastupati vladajući. Ili bi tako, barem trebalo biti. Možda se stvari i pokrenu, ali u smjeru otvaranja Golog otoka za Hrvate koji vole domovinu. Ništa više nije nemoguće u ovoj našoj zemlji koju polako napuštaju i odlaze oni čiji su korijeni duboko ukorijenjeni u prelijepoj ravnici, kamenu, obali najljepšeg mora, a umjesto njih dolaze neki tuđi ljudi donoseći neke druge običaje, jezik i vrijednosti.
Kažu, vlast je onakva kakvu narod zaslužuje. Želim vjerovati da moj narod zaslužuje bolje. Želim vidjeti osmjehe koji su se izgubili jer su ih političari uvjerili da kao pojedinci ne mogu promijeniti ništa, opuštene poglede ispod trepavica, starice o kojima se ima tko brinuti, čuti djecu kako igraju nogomet ispod mog prozora. Iskreno želim Hrvatsku kakvu smo sanjali, kakvu i danas sanjam i želim ostaviti svojim sinovima i unukama. Samo, danas znam da nekako ovo nije moje vrijeme.
