U Domovinskom ratu na braniku Hrvatske stajalo je oko 10.000 branitelja srpske nacionalnosti. Jedan od njih bio je i vukovarski branitelj Tihomir Savanović, Nemanjin otac, koji se i danas poslije 32 godine vodi među nestalima.
Dok priča o ocu Nemanja Savanović bori se s emocijama. Iako je imao samo dvije godine kada se njegovom ocu Tihomiru gubi svaki trag te ga nije imao pravu priliku ni upoznati, Nemanjin životni cilj je pronaći njegove kosti i dostojanstveno ga pokopati.
Prije rata obitelj Savanović živjela je život kakav je živjela većina vukovarskih obitelji. Nemanjini roditelji upoznali su se u tvornici Borovo gdje su oboje radili. Rodila se ljubav no iako je Tihomir bio poznat kao tih, miran i povučen čovjek trebalo mu je puno upornosti da osvoji Nemanjinu majku. ’89.-te godine oženili su se, a iste godine rodio se i Nemanja. Život bi im vjerojatno protekao mirno bez puno oscilacija, jer je Tihomir bio pravi obiteljski čovjek koji je slobodno vrijeme provodio uz svoju obitelj i nogomet s prijateljima iz Hercegovačke ulice, da se nije dogodio rat.
“Moj tata se uključio odmah na početku, 04.rujna. u obranu Vukovara. Nije se dvoumio niti malo. Rekao je ‘moja je domovina Hrvatska’ i zato je nastradao i nestao. Među prvima je uzeo pušku, branio našu državu, mene, sestru i na kraju krajeva naš dom. Bio je na punktu ‘plavi 4’ na kraju Hercegovačke,” kaže Nemanja.
Rat je Nemanja s majkom, bakom i sestrom proveo u izbjeglištvu, a onda su se vratili u Vukovar. Nije bilo lako jer Nemanjin otac je kao Srbin branio Hrvatsku, a Srbi na to nisu najbolje gledali. “Bilo je tu trzavica, provokacija, pa i tučnjave,” priča Nemanja i dodaje:”Danas je sve to drugačije, s nekima sam i u dobrim odnosima. Ipak sam u Vukovaru išao u školu, igrao nogomet, odrastao. No, osjećam se i jesam Hrvat.”
Život se u Vukovaru opet nekako živi – kuće su obnovljene, grad nudi sve što čovjeku treba, no nekako u zraku se osjeti bol, neisplakane suze i ta silna potreba da se sazna gdje su nestali. I Nemanjina obitelj s nadom i zebnjom iščekuje hoće li u svakoj novoj pronađenoj grobnici pronaći kosti njihovog Tihomira. I tako 32 godine.
VEZANO
Kako je došlo do toga da je među nestalima? Što se dogodilo?
Na dan kad je nestao priskočio je u ispomoć dečkima koji su se nalazili na suprotnoj strani Hercegovačke ulice na punku ‘kivi’.Prilikom napada na Borovo naselje skinuli su jedan tenk u kojem su vojnici JNA nosili ‘škorpione’ – to vam je mali mitraljez. To je bilo cijenjeno ako im se uzme. Onda su on i Zoran Šangut otišli po te škorpione, ne znajući da pri svakom napadu pješadija prati tenk. Ne znam jesu li uspjeli doći do škorpiona, ali pješadija JNA je zapucala na njih. Zoran Šangut je uspio pobjeći, a mog tatu su jako teško ranili – cijeli stomak mu je bio prosut i dobio je u ruku. Ipak, uspio se dovući do jedne trešnje, do jedne njive gdje je bio napad, a Zoran Šangut se vratio na položaj gdje su bili naši, Fred Matić i ostali. Pitao ga je gdje je Ćićo i on je rekao što je bilo i Matić je uspio izvući mog oca takvog ranjenog.
Odveden je u bolnicu i jako dobro je operiran. Znam da je bio operiran i da je bio živ kad su ušli JNA i četnici u bolnicu. Njega su izvukli i tu mu se gubi svaki trag. Po nekim mojim informacijama, on se vodi da je na Ovčari – tamo mu se vodi ime – i vodi se da je u tom šestom autobusu, ali kako sam nešto istraživao, gospođa Tanja Bjelobrajdić mi je rekla kako postoji jako velika mogućnost, s obzirom da je bio teško ranjen i nisu ga mogli unijeti u autobus na nosilima, da su ih unijeli u kamione i da su ih odvezli u Negoslavce i tamo pogubili. Dosta naših ranjenika su tako pogubili u Negoslavcima.
Prateći trag nestalih kroz ovaj moj projekt uvijek se nekako vraćamo na Negoslavce. Saznajem da je u Negoslavcima bio doslovno pokolj.
Negoslavci su zloglasno selo zato što je tamo bila komanda i od tamo se vodio svaki napad na Vukovar. Iz Negoslavaca su kretali svi napadi i naređenja. Ja vam kažem da tamo ima ljudi koji znaju što je bilo, ali ne žele ništa reći. Oni imaju zavjet šutnje i ne možeš im ništa. Na kraju krajeva, možete vidjeti kakva nam je država kada je s njima u vlasti.
Jeste li ikada otišli u Negoslavce da se raspitate za svog oca Tihomira?
Čitao sam Vaš intervju s mojim prijateljem Igorom Koračem, nekako se i meni okreće želudac i jednostavno ne bi imao hrabrosti. Zapravo, imao bi hrabrosti, ali ne znam bi li to bilo pametno. Kako se kaže, bojao bih se tamo ići uopće išta pitati.
Bojali bi se za svoj život?
Može se tako reći. Ne znamo mi što su oni u stanju
Gdje ste bili Vi, Vaša sestra i mama kada je zapucalo?
Bili smo u podrumu kuće do te naše obiteljske kuće. S nama je bila i moja baka, tatina mama. Izašli smo autobusima iz Vukovara. Moj tata se, prije nego su pukle veze, znao čuti s mamom preko motorole. Početkom desetog mjeseca došao je u selo Viškovce kod Đakova, gdje smo mi bili u progonstvu. Došao je sa svoja dva suborca vidjeti mene, sestru, mamu i baku.Bio je preko vikenda i vratio se na bojište. Mama se od tada više nije čula s njim.
Pričala je sestri i meni kako je bilo strašno u toj kući gdje smo bili u podrumu. Po noći je prelazila cestu da nam donese vodu, a vani više nije bilo mraka koliko su granate sve osvjetljavale. Kad smo u autobusima išli iz Vukovara mama me držala, baka sestru, a granate su padale oko nas. Pucala su stakla i padala po nama.
Vi tražite svog oca i ne odustajete…
Nikad. Dokle god sam živ. Najvažnije mi je da ga nađem i dostojanstveno pokopam.
Svi tražite isto, da dostojno pokopate svoje najmilije.
Da. I istinu o našim nestalima. Mojoj mami puno znači da se pronađe moj tata i da se pokopa pored njega, ali još više je značilo mojoj baki koja je umrla, a da nije uspjela pokopati svog sina. Nažalost, nije dočekala da ga pronađu.
O čemu razmišljate kada prolazite kroz Negoslavce?
Pogledam sa strane i pomislim možda su ga tu ubili. Možda su ga tu zakopali. Možda su ga u kanal bacili. Možda su ga bacili u Dunav.
Kako danas izgleda Vaše traženje oca?
Sad mi je sve bazirano na Ministarstvu branitelja i aktivni sam član Udruge djece poginulih i nestalih, pa preko njih uvijek nešto pokušavamo. Na početku su mama i baka tražile tatu, čak su i plaćale članke u novinama, mislim da je bila uključena i beogradska televizija na kojoj su se vrtjeli pozivi za informacije o tati. I u Areni je bilo… Čak je majka išla i kod najpoznatije vidovnjakinje, ali ništa.
Imate li vjeru u državu i nakon toliko godina da će pronaći Vašeg oca?
Ako čovjek nema vjeru u svoju državu onda ništa u životu ne vrijedi. Nisam izgubio vjeru. Uvijek imam nadu kada se pronađe neka grobnica, pogotovo sam imao kada je pronađena Šarviz Dola.
Najstrašnije mi je pred 18.11., pred sjećanje na žrtvu Vukovara. Onda mi je jako, jako teško. Onda mi baš naviru misli gdje bi mogao biti, ako je živ što sad radi… Ja se nadam, ali ne vjerujem da je živ. 32 godine je prošlo, da je živ on bi se već javio.
Iskreno se nadam da će naša država napraviti sve što je u njenoj moći da se pronađu naši najmiliji, da imamo gdje doći na grob i da imamo gdje svijeću zapaliti i na kraju krajeva da i mi nađemo svoj mir.
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
