Dan pogibije Zrinskog i Frankopana spomendan je u Hrvatskoj. Posvećen je Petru Zrinskome i Franu Krsti Frankopanu, kao simbolima žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine. Obilježava se na dan njihove pogibije, 30. travnja, uz geslo Navik on živi ki zgine pošteno.
U Bečkom Novom Mjestu, 30. travnja 1671. godine pogubljeni su vođe protuhabsburške urote Petar Zrinski i Krsto Frankopan. Povod za urotu bio je Varšavski mir što ga je 1664. godine sklopio kralj kralj Leopold uz nepovoljne uvjete za dijelove Ugarske i Hrvatske.
Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor i nadale su se da će uz pomoć bečkog dvora osloboditi svoja područja od turske vlasti. Kako im je Beč onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije im preostalo drugo nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže i svoja prava ostvare pobunom. Bečki dvor, istodobno provodi apsolutističku i centralističku politiku ne poštujući staleška prava hrvatskoga i mađarskog plemstva. Osim toga počinje provoditi reformaciju (i sama obitelj Zrinski je bila dijelom ili je pak simpatizirala s Luteranima).
Saznavši za urotu, Leopold I je pozvao urotnike, među njima i hrvatske velikaše 1670. godine u Beč da se opravdaju. Odmah ih je stavio u kućni pritvor, a Zrinskog i Frankopana dao zatočiti u kazematu u Bečkom Novom Mjestu. Nakon jednogodišnje i nezakonite istrage,koju je vodilo Tajno vijeće, ono ih je na zagovor Johanna Paula Hochera osudilo na smrt odsijecanjem glave i desne ruke zbog uvrede kralja i izdaje zemlje. U presudi Petra Zrinskog je između ostalog navedeno:“… da je počinio najveće grijehe time što je nastojao okruniti se za nezavisnog hrvatskog vladara. Umjesto krune, čeka ga krvavi mač…”
Osuđenici, ali i Leopold I molili su Tajno vijeće za “milost” (pomilovanje) : milost je iskazana tako, da je osuđenicima oproštena kazna odsijecanja ruku. Pijani krvnik, koji nije uspio jednim udarcem odsjeći glavu, bio je dodatna “milost”. U isto vrijeme pogubljen je u Beču i drugi najvažniji urotnik, ugarski palatin Nadasdy. Nešto kasnije u Grazu štajerski urotnik Tattenbach. Deset godina nije dvor izabirao novog palatina ni bana. U Ugarskoj je u godinama nakon urote došlo do kurucen- ustanka u kojem je i opet jedan Zrinski igrao glavnu ulogu: unuk Petra Zrinskog, Rakoczy.
Prije smaknuća su, kao i njihove obitelji, lišeni plemstva, a njihova je imanja zaplijenila država. Bečki dvor ne samo da je ugušio zrinsko-frankopanski pokret, nego je i uništio dvije najstarije i najslavnije obitelji koje su pet stoljeća, sve do polovice 17. stoljeća, imale istaknutu ulogu u hrvatskoj povijesti.
U vezi s njihovom smrću mletački poslanik u Beču javio je u Veneciju: “Ovo je nesretni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer šesnaest potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica
Njihovi posmrtni ostaci iz Bečkog Novog Mjesta preneseni su i pokopani 1919. godine u zagrebačkoj katedrali. Nadgrobni spomenici još uvijek se nalaze u Bečkom novom mjestu.
