Ivan Kukuljević Sakcinski na staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio je narodne zastupnike na potrebu uvođenja hrvatskog jezika kao službenog jezika u javne službe, što je Sabor 23. listopada 1847. i usvojio, čime je napravljen ogroman iskorak za Hrvate
Dana 2. svibnja 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski je na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe, a Hrvatski je sabor na današnji dan, 23. listopada 1847. isto i usvojio.
Ivan Kukuljević Sakcinski održao je 2. svibnja 1843. godine, nakon više stoljeća, prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru.
U tome govoru propagirao je borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, zahtijevajući uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u škole i urede, tako što bi uvođenje u javni život bilo postupno.
Dotadašnji govori i zapisnici od druge polovice 13. stoljeća u Hrvatskom saboru bili su samo na latinskom jeziku.
U svom govoru je naglasio i pogubnost nadomještanja hrvatskog jezika stranim jezicima. Među ostalim, kazao je:
“Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani, a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu.“.
Njegov govor je izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti te žestoke prigovore „visoke aristokracije”. I ostali njegovi govori u Hrvatskom Saboru i na županijskim skupštinama otkrivaju beskompromisno zalaganje za slobodu i samostalnost Hrvatske, te su stoga mogli biti objavljeni samo u ilegalnom ilirskom listu Branislavu koji se tiskao u Beogradu, izvan domašaja austro-mađarske cenzure.
Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski sabor 1847. godine donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika.
