Kad bi Hrvati podigli spomenik hrvatskom generalu Slobodanu Praljku (2. siječnja 1945.- 29. studenoga 2017.), koji je osuđen na Haaškom sudu i koji nije želio prihvatiti namještenu optužbu i krivicu, pa je radije pred kamerama, u sudnici, popio otrov, digla bi se „na noge“ „cijela“ Hrvatska, ali još više i Srbija.
Ovakva gesta bila bi osuđena, a uostalom u Hrvatskoj ni lijevi ni desni koji su trenutačno na vlasti nešto takvoga ne bi ni dozvoli.
Ali, posve je „normalno“ da se u Srbiji s državnim počastima podigao spomenik usred Beograda istinskom ratnom zločincu majoru zločinačke JNA MilanuTepiću i da se njegovim imenom nazivaju mnoge ulice i trgovi diljem Srbije ili da u toj državi ratni zločinac Veselin Šljivančanin bude -narodni heroj!.
Također je „normalno“ da se u Beogradu svečano otvori i muzej još jednom zločincu, četničkom vođi Dragoljubu Draži Mihailoviću (1893.-1945.), baš kao i to da ratni zločinac Vojislav Šešelj bude zastupnik u srpskom parlamentu, da u ime Srbije prima čak i pojedine veleposlanike, da jednostavno radi što hoće. Srbija ni ne pomišlja da ovog četnika izruči Hrvatskoj, iako naša država relativno često izručuje pojedine Hrvate Srbiji.
Sad su Šešelja u Haagu optužili za nepoštivanje suda, a on ih je godinama klevetao i vrijeđao dok je bio u njihovu pritvoru, pa su mu to manje-više uvijek pregledavali kroz prste.
Nakon neočekivane smrti generala Hrvatske vojske Slobodana Praljka, gotovo sa svih strana od Hrvatskog sabora, Vlade, Pantovčaka i brojnih drugih pojedinaca (sjećate se?) uglavnom se moglo čuti (ove ekstremno lijeve ne računamo) sve najljepše o njegovu ratnom putu, djelu i životu. Tada su odjednom svi „progledali“, a veliko je pitanje bi li isto tako govorili da se Praljak na ovako okrutan i strašan način nije ubio pred milijunskim auditorijem? Ali, kako bilo da bilo general koji nije želio ni „groba ni sprovoda“ mora imati neko trajno i dostojanstveno obilježje. Po njegovu imenu trebao bi se nazvati jedan trg kao relativno skromno sjećanje na žrtvu koju je podnio – ni kriv ni dužan! Na taj način došli bi na svoje i pojedini „istaknuti“ Hrvati koji su svojim lažnim svjedočenjima i te kako doprinijeli nesreći ovog čovjeka, ali i hrvatskog naroda. Sjetimo se samo kako mu je Ministarstvo kulture i medija RH osporavalo njegove brojne knjige, koje su mu služile i za obranu i kako su tražili da na njih plati porez, kao za – šund!?
Dakle, da vidimo što će sada učiniti oni koji toliko vole hrvatskog generala, i smatraju ga nevinim, hoće li podržati ovu inicijativu, ili će sve proći kao voda ispod mosta, dok će Srbi i dalje pored naših zdravih očiju uzdizati svoje „heroje“, koji su uz ostalo zavili u crno gotovo pola Hrvatske?
