Dok Hrvatska napeto očekuje odluku Luke Modrića hoće li povesti Hrvatsku reprezentaciju u nove pobjede i za kraj karijere ponijeti zlato s predstojećeg Europskog prvenstva u nogometu, osječko državno odvjetništvo pobrinulo se da pod oznakom hitno podigne optužnicu protiv njega i Dejana Lovrena te spriječi Lukin ostanak u reprezentaciji.
Sve što hrvatski diše oduvijek je u Hrvatskoj problem. U vrijeme nesretne tvorevine Jugoslavije zatirali su hrvatski identitet proglašavajući sve one koji bi čak i hrvatsku pjesmu zapjevali, šovinistima. Tukli su ih, špijunirali, slali na Goli otok i u Gradišku, ubijali po drugim državama, ali osjećaj za domovinu Hrvatsku nisu im mogli ubiti. Hrvatska je ostala živjeti u srcima onih koji su je voljeli kao majku, ljubili njen kamen, modro more, brda i zlatno klasje u ravnici.
Nisu nam dali da je volimo
I iako su sve učinili da zatru ljubav prema onoj koja nam jedina i voljena domovina, izokrećući čak i povijest, ubijajući hrvatsku inteligenciju, ostavljajući bez egzistencije one koji su se ipak usudili ponositi što su Hrvati, dignuvši i jednu od najmoćnijih vojski na hrvatski narod oduzimajući mu prije toga i ono malo oružja što je imao, hrvatski narod pobijedio je. Goloruki mladići i djevojke, pa i oni stariji krenuli su na tenkove, polagali živote na oltar domovine, prošli kalvariju Ovčare i Veleprometa, mučenja u srpskim logorima i storili – slobodnu i neovisnu Hrvatsku.
Umjesto ubojica Modrićevog djeda na optuženičkoj klupi Luka
Luka Modrić je tada bio dječak koji zasigurno nije mogao shvatiti zašto je njegov dida smetao bradatim četnicima koji su ga ubili te njega i njegovu obitelj protjerali u izbjeglištvo. Danas vjerojatno ne može shvatiti zašto ubojice njegovog djeda nikada nisu kažnjene. Dejan Lovren je bio dječak kada je s obitelji protjeran iz svog doma. Zar je onda čudno što obojica cijene i vole tu našu napaćenu domovinu i narod koji je toliko krvario za svoju slobodu. No, osječko odvjetništvo je odlučilo da umjesto ubojica Modrićevog djeda treba kazniti njega. I Lovrića umjesto onih koji su ih protjerali.
Kazniti jer vole svoje, jer s punim srcem pjevaju domoljubne pjesme, jer se prekriže i pomole Bogu prije nego krenu u pobjedu koju posvećuju hrvatskoj domovini i braniteljima. Treba ih kazniti, odlučili su oni koji je nikada nisu htjeli, koji je voljeli nisu i nikada neće, a ujedinili su pritom i pravosuđe i svoje medije. Pod oznakom hitno Modrićeva i Lovrenova optužnica dignuta je, iako istoga dana zbog štrajka nisu htjeli zaprimiti kaznenu prijavu protiv ratnih zločinaca. Nije bila hitna.
Luki i Dejanu pripisali su kazneno djelo iako se u pravilu takva djela ne procesuiraju jer su nedokaziva. Takvo nešto do sada se nikada nije procesuiralo, a povrh svega pravomoćno rješenje o obustavi kojim je optužnica protiv njih odbačena, trebala bi se računati kao presuda. Lovren je tu usputna žrtva, Modrić je onaj kojega su odlučili baciti u blato i spriječiti da ostane u Hrvatskoj reprezentaciji. A, to je tek prvi korak u uništavanju Hrvatske reprezentacije – pitanje je tko je slijedeći na redu. Izbornik Dalić možda? Cilj je ponovno pribiti Hrvatsku na križ.
Bujica je za Cronika.hr ustupila svoju uvodnu reportažu u kojoj prvi Glavni državni odvjetnik u samostalnoj hrvatskoj državi, Željko Olujić, s pravne strane objašnjava cijeli slučaj.
Cijelu Bujicu možete pogledati na linku https://youtu.be/0u7YrmxPBck
Početak ubijanja hrvatskog duha
Dok je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman neprikosnoveno donosio odluke jugonostalgičari i nelojalni Srbi bili su nevidljivi. Vladao je hrvatski duh, zajedništvo i ponos na ljude koji su bili spremni dati svoje živote za hrvatsku domovinu. Nakon njegove smrti kolo se okrenulo, Srbi koji nisu skrivali da ne vole slobodnu i samostalnu Hrvatsku počeli su ulaziti u Vladu, digli su glas, a Milorad Pupovac započeo je svoja predavanja Hrvatima uperivši prstom u njih. I jugonostalgirači su počeli izlaziti iz svojih rupa u koje su se zavukli dok je trajao Domovinski rat i na vlasti bio dr. Franjo Tuđman, branitelje su podijelili, novinare koji su ih pratili i podsjećali kako se u krvi stvarala država, posuli blatom.
Dolaskom Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a ugasila se i posljednja nada domoljubnog naroda koji se povukao svatko u svoje živote i osobne interese, osupnut sve većim naslovima o krađama upravo tih HDZ-ovaca u kojima su tražili onaj Tuđmanov HDZ. Drago Krpina je nedavno za Cronika.hr izjavio kako je Tuđman završetkom Domovinskog rata trebao ugasiti HDZ da se ne pretvori u ovo što su dalekovidni i pametni političari poput Vlade Gotovca najavljivali.
Danas imamo briselski HDZ kojem je domoljublje strano, a zna se i zašto. Narod je shvatio – bez HDZ-ove iskaznice nema zapošljavanja, nema egzistencije koju je i tako sve teže i teže održavati. Izgubilo se ono što je gorjelo i za vrijeme bivše Jugoslavije i komunizma koji je zatirao sve – svjetlo nade.
Znakovi hrvatskog identita
Kao znak hrvatskog identiteta ostali su još Thompson koji se zbog obitelji morao povući, i Hrvatska reprezentacija. Ti dečki koji vjeruju u Boga i vole ovu našu Hrvatsku zadivljujući time cijeli svijet. Njihove pobjede okupljale su mase koje su na dočeku pjevale zajedno s njima domoljubne pjesme i u kojima se budila nada da će opet naša Hrvatska biti naša, nikad pokorena.
Osječko odvjetništvo nije bilo u stanju procesuirati ratne zločince koji slobodno šetaju Vukovarom, Negoslavcima, Borovim Selom… Srbi skidaju hrvatske zastave i nakon toga slobodno šeću, iako je to u drugim državama nezamislivo. Niti jedna hrvatska Vlada nije bila u stanju zatvoriti priču o nestalima kako bi ih njihove obitelji konačno mogle dostojanstveno pokopati. No, protiv Luke Modrića i Dejana Lovrena optužnica niče i u štrajku.
Što će se dogoditi nakon svega, hoće li konačno hrvatski domoljubi izaći iz svojih ljuštura i pokrenuti se ili i dalje pisati po društvenim mrežama o nepravdi i onda jednostavno nastaviti gledati svoje sitne interese opravdavajući se kako u Hrvatskoj nema karizmatičnog vođe. Možda je sve to ipak strah od blaćenja i načina ušutkavanja koji antife koriste još od komunističkog doba i koji je ostao u ljudima? Činjenica je da mladi ne žele ovakav život i da umjesto, primjerice, stvaranja svoje stranke i rješavanja problema na izborima, idu linijom manjeg otpora i odlaze u inozemstvo. A, zamislimo da su svi ti mladi dečki i cure koji su branili Hrvatsku krenuli za onima koji su pobjegli od rata u Brisel, Francusku, Njemačku… na školovanje i koji sada kroje dobivenu Hrvatsku kako ih je volja. Kako su ih učili njihovi roditelji koji slobodnu i neovisnu Hrvatsku nisu željeli.
Nezadovoljstvo je na vrhuncu, no hoće li eksplodirati i hoće li se narod okupiti kao onda kada ga je HDZ okupio na splitskog Rivi kada je stao u obranu generala Norca? Hoće li se okupiti kao što su se Splićani okupili i krenuli goloruki na tenkove kod zgrade Banovine? Ili kao što su se okupljali na dočeku Hrvatske reprezentacije ne krijući ljubav prema domovini koja u kutku srca još uvijek gori? Hoće li konačno reći “ne damo našu Hrvatsku” kao one ’91., spremni i život dati za nju?
Koliko god pokušavali oblatiti Luku Modrića i Dejana Lovrena oblatiti ih ne mogu jer ih narod voli i želi Luku i dalje gledati i za njega navijati u Hrvatskoj reprezentaciji. I Lovren će zauvijek ostati Vatreni kojim se ponosimo. Ali, šuteći u kutku svoje sobe ili izražavajući nezadovoljstvo na društvenim mrežama gubit ćemo i dalje, pedalj po pedalj, krvlju stečene domovine. U nečinjenju onih koji je vole izgubit ćemo našu Hrvatsku.
