Prošlo je već više od 30 godina od početka stvaranja hrvatske države, odnosno velikosrpske agresije, a Hrvatska još službeno nije proglasila ni jednog hrvatskog branitelja ili stradalnika herojem Domovinskog rata!
No, za razliku od toga svake godine se biraju, često i u izravnim tv prijenosima, i uz veliku medijsku propagandu „najbolji“ gospodarstvenici, športaši, glumci, pjevači, misice…
A, mi se uglavnom sjećamo hrvatskih branitelja na obljetnicu neke vojno-redarstvene operacije i tome slično, pa im dođemo na posljednja počivališta i zapalimo svijeću. I to je to!
A, gospodo i drugovi, sjećate li se narodnih heroja Jugoslavije? Riječ je o borcima i zapovjednicima u ratnim postrojbama koji su se borili na strani partizana, a koji su se istaknuli “besprimjernim herojizmom u borbi protiv narodnih neprijatelja i kao takvi predstavljali su oličenje junaštva, ponosa i slave“.
Za narodnog heroja Jugoslavije prvi je proglašen Petar Leković, kamenorezački radnik iz sela Rečice, kod Užičke Požege – veljače 1942., dok su nakon toga, a poglavito završetkom II. svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji ovim odličjem odlikovana čak 1322 boraca, od čega ih je samo Josip Broz Tito dobio – tri!
Sve do stvaranja slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države, odnosno do 1990. godine nitko nije bio ravan tim ljudima. Njima je pripadala čast i slava, a po privilegijama bili su uvijek i na svakom mjestu – prvi. Živjeli su, zajedno sa svojim obiteljima, poput „careva“, a nitko nije smio, niti mu je padalo na pamet da o njima napiše samo jednu ružnu riječ. Za njih su bila osigurana mjesta u najvišim državnim organima, a ne mali broj, iako bez prijeko potrebnog obrazovanja (uglavnom KV i NKV radnici) zauzimali su rukovodeća mjesta u tvornicama, ambasadama, vojsci i policiji. Slično su prolazili i partizanski spomeničari. Po onima koji su bili ubijeni ili su umrli obvezno su se nazivale škole, kulturne ustanove, tvornice, ulice i trgovi, a nerijetko su se o njihovu životu i (ne)djelu snimali filmovi i pisale knjige.
No, iako je hrvatski obrambeni Domovinski rat trajao gotovo kao i II. svjetski, u Hrvatskoj, na razini države, kako smo rekli, još nitko nije proglašen Junakom Domovinskoga rata.
Udruga branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.) u suradnji s drugim Udrugama proizašlim iz Domovinskog rata već nekoliko godina ističe ovaj problem, tako da su branitelji i sami (kad države neće!) proglasili Herojima Domovinskog rata nekoliko istaknutih ličnosti, među kojima su bili dr. Franjo Tuđman, Kata Šoljić, general Blago Zadro, Ratna bolnica Vukovar, generali Markač i Gotovina, Danijel Borović, 7. gardijska brigada Pume, Marko Miljanić… a sada su na inicijativu i brojne udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjelile priznanje Junak hrvatskog Domovinskog rata i ratnom ministru Gojku Šušku..
A u obrani RH, od Vukovara, Zadra, Knina, Osijeka, Gospića, pa do mnogih drugih gradova i mjesta, bilo je i te kako veliki broj junaka koji su uistinu zaslužili takva i slična priznanja ili bolje rečeno- odličja.
Međutim, zanimljiva su obrazloženja koja su godinama ispisivana o tim partizansko – komunističkim herojima, (a koja do danas na žalost nitko i ne pokušava osporiti!?), odnosno zbog čega su oni u vrijeme prošlog sustava bili idoli mnogim ljudima, prije svega mladima? Koja su oni tako velika junaštva učinili da su čitav život bili ovjenčani čašću i privilegijama, kakve do dana današnjega nema ni jedan branitelj i stradalnik iz hrvatskog Domovinskog rata, koji su također bili pripadnici pobjedničke vojske, koja je gotovo do nogu potukla treću ili četvrtu armiju u Europi?
Kako bi se podsjetili na neka partizanska junaštva najbolje je citirati bilješke iz mnogih knjiga u kojima su ona i opisana, pa da svatko na svoj način prosudi o kakvim je to zapravo velikanima riječ, uz napomenu kako su za razliku od danas nekada djeca u školi obvezno morala učiti i znati sve o onome što su im o NOB-u „servirali“ u knjigama, časopisima i na druge načine.
Tako je jedan od narodnih heroja NOB-a bio i lugar Nikola Severović, rođen 1911. u kalničkom selu Belanovu. Bio je zapovjednik 2. bataljuna Kalničkog partizanskog odreda. Povjesničar prof. Franjo Horvatić ovako je u knjizi „Spomenici NOB-a općine Koprivnica“ (1986.) zapisao njegov junački završetak života: „Poslije borbi za veliki Poganac 3. bataljon Kalničkog partizanskog odreda, upućen je na odmor u selo Ludbreški Ivanec. Tu ih je 23. srpnja 1943. napala njemačka avijacija. Boreći se s avionima (sic!), pogođen je u glavu mitraljeskim rafalom iz aviona 25. srpnja 1943. godine (vjerojatno je točan datum 23. srpnja).“ No, jedan drugi povjesničar, a sada i akademik (sic!), dr. Dragutin Feletar u svojoj pak knjizi „Podravina“ (1988.) navodi kako je Severović poginuo od – bombe! Što je od toga točno još se do danas ne zna, a za sve te svoje zasluge, poslije oslobođenja, njegovo rodno selo Belanovo dobilo je ime – Severovići.
No, u vrijeme komunizma knjige koje su pisane u čast i slavu partizanske borbe bile su iznimno cijenjene, a uglavnom su njihovi autori bili provjereni „povjesničari“ (od kojih većina još i danas besramno piše!). Taj Franjo Horvatić, (nažalost, danas pokojni), koji je dugi niz godina bio i ravnatelj Muzeja Koprivnica, u jednoj svojoj „znanstvenoj knjizi“ ovako je zapisao prvi sukob partizana i ustaša u Koprivnici 5. listopada 1941., prigodom održavanja zbora „Ustaške mladeži“ na kojem je trebao govoriti i Mile Budak. Kako on nije stigao, dva partizana Franjo Marenčić i Gustav Perl, zvan Benda, piše Horvatić, nisu poduzeli nikakve akcije, već su šetali parkom, motrili zbor i ljude oko sebe.
„Tom prilikom su od policajca Stanka Ćipića bili zapaženi kao sumnjive osobe. Ćipić ih je htio legitimirati, no oni umjesto legitimacije vade pištolje i Ćipića odstranjuju (sic!). Nakon kratkog vremena Ćipić je digao uzbunu, te s ostalim policajcima i ustašama organizirao potjeru za onom dvojicom. Ispred pravoslavne crkve drug Benda je bacio bombu i u daljnjem bijegu sakrio se na tavan kuće Nikole Šćetinca. Ustaše su ga vidjele i tako je nastala pucnjava. U okršaju drug Benda je ubio ustašu Đuru Somođija, jednog lakše ranio, a sam je bio teško ranjen u glavu. U nesvjesnom stanju uhvaćen je i prebačen u koprivničku bolnicu, gdje je drugi dan umro. Drug Marenčić, koji je pokušao pobjeći prema željezničkoj stanici uhvaćen je živ, na licu mjesta vezan i zlostavljan, te prvim vlakom otpremljen u Zagreb na Savsku cestu, (gdje su ga bez suda i suđenja ubili, op.p.). Ovaj događaj se munjevitom brzinom pročuo po gradu i kotaru i pokazao ljudima da ipak postoji netko tko ima hrabrosti diće oružje na bahate ustaše i njihove policajce. Ujedno je to zlikovcima bila opomena da će jednog dana ozbiljnije doći na red i odgovarati za svoja nedjela“- pisao je kao školsku lektiru Horvatić.
A znate li koja je bila najistaknutija partizanska akcija narodnog heroja i nekada omiljenog gradonačelnika Grada Zagreba Većeslava Holjevca – Vece, kojem je u ovome gradu podignut i spomenik? Ubijanje ustaša u bolnici! Naime, kako se naglašava u njegovoj „službenoj“ biografiji, „u studenom 1941., sa jednim vodom dobrovoljaca, bivših karlovačkih aktivista, upao je u Karlovac da iz ruku ustaša otmu Marijana Ćavića. Preobućeni u domobranske uniforme, ušli su predveče u grad i otišli u bolnicu gdje se uhapšeni nalazio na liječenju- Akcija-koja je inače snažno odjeknula u Karlovcu i okolici- nije u potpunosti uspjela i budući da su ustaše već ranije Marijana Ćavića odnijeli iz bolnice. U toj akciji partizani su ubili dvojicu ustaša i nekoliko talijanskih vojnika i zarobili jedan puškomitraljez. Partizani su imali jednog mrtvog i jednog ranjenog borca, koje neprijatelj nije uspio da zarobi jer su ih aktivisti odnijeli sa sobom“.
Zahvaljujući toj i sličnim akcijama tijekom 1951. proglašen je – narodnim herojem!!!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
