Iako je premijer osobno uvjeravao kako Istanbulska konvencija neće utjecati na način života u Hrvatskoj, da će muškarci i dalje ići u muški, a žene u ženski toalet, kampanja koja se vrši putem crtića “Drske djevojke” na HRT-u daje naslutiti što se iza brda valja.
Da je ovo samo početak kampanje u kojoj se prikazuje normalno da žena pokupi djecu i napusti muža te ode s njima novoj partnerici ljubeći je pred djecom ili prikazivanje promjene spola kao nešto najnormalnije, postaje sve jasnije. Kome je stalo da se hrvatsko društvo mijenja i da se tradicionalno katoličko društvo pretvori u društvo bez tradicionalnih vrijednosti, jasno je. Hoće li manjina uspjeti promijeniti većinu, budućnost će pokazati.
Na ono ipak glavno pitanje, kako ovakve agresivne kampanje preko nacionalne televizije utječu na djecu osvrnula se prof. dr.sc. Gordana Buljan Flander gostujući na Z1 televiziji u emisiji Bujica.
“Kao stručnjakinja već 40 godina ja bih rekla da djeca već od 14 mjeseci imitiraju ponašanja koja vide na televiziji. Djeca koja gledaju crtiće uglavnom usvajaju ponašanja koja su vidjela u tim crtićima. Djeca koja gledaju crtiće su djeca koja još nemaju apstraktno mišljenje i ovo im ne može biti jasno. Prema tome ovo ih može samo zbuniti u njihovom psiho-seksualnom razvoju,” rekla je Buljan Flander i dodala:
“Ako želimo da kod djece razvijamo toleranciju, ako želimo ravnopravnost spolova, ja ne vidim razloga zašto ne bismo radili crtiće da sutra neka curica, ako želi, može kupiti kamion, može voziti bager, dječak može, kad odraste, raditi u vrtiću kao odgajatelj, može raditi u nekom zanimanju koje se možda danas smatra ženskim zanimanjem.
Mislim da ima puno boljih načina da razvijemo toleranciju prema različitostima i da pomognemo stvarno osobama koje su transrodne, da one dobiju podršku, ali nikako da djecu prerano zbunjujemo ovakvim, jer djeca zapravo neće razumjeti o čemu se radi. Možda smatraju da je onda to neko poželjno ponašanje jer su vidjeli na televiziji i da primaju lajkove ako se tako ponašaju. I kad dođu u vrijeme adolescencije opet je vrlo bitno da ta djeca ne misle da će iz neke svoje adolescentne problematike ili adolescentske krize koja se događa u ovim vremenima – neke depresije, neke anksioznosti, nekog poremećaja prehrane – da će si pomoći tako što će promijeniti spol,” tvrdi poznata psihologinja i psihoterapeutkinja, osnivačica i bivša ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
“Vrlo, vrlo je bitno da se struka uključi u ovu problematiku i da struka reagira i na ovakve stvari, posebno u ranoj dobi. Meni se čini da se u Hrvatskoj struka premalo čuje i da je struka nekako prepustila da sve nekako ide onako kako vode mediji, kako vode društvene mreže. Mislim da zaista moramo štiti djecu od neprimjerenih sadržaja i ono što svi znamo, da djeca kada imaju 3-4 godine – dječak hoće nositi suknju, djevojčica hoće piškiti kao muškarac – to je nešto iz čega djeca izađu.
I ono što kažu stručnjaci, da se većina djece do 18 godine srode sa svojim spolom ili sa svojim rodom i mislim da je jako, jako važno da struka dobro prati svako dijete koje kaže ‘ja želim promijeniti spol’ i da prati je li vrijeme kada oni mogu dati suglasnost, je li oni zaista vide koje su sve konzekvence, jesu li svjesni toga što znači to sutra, koje su posljedice, koje su komplikacije,” upozorila je Buljan Flander i pojasnila:
“U adolescenciji smo svi gledali samo sadašnjost, nas je samo zanimalo hoće li naša ekipa večeras biti u kafiću. Kad su nam govorili ‘kad ti završiš fakultet, pa kad se zaposliš’, to nije postojalo. Dakle, oni gledaju ovdje i sada, i oni moraju dobiti lajk danas, oni moraju biti popularni danas.”
Gordana Buljan Flander komentirala je i činjenicu da su crtići kampanja koja čak ide tako daleko da se pušta na nacionalnoj televiziji bez dobne oznake.
“Ja ne vidim na koji način bi ovo bilo u najboljem interesu djeteta, na koji način bi bilo da predškolsko dijete ili dijete u prvom-drugom osnovne gleda ovakve crtiće. Naime, poznato je da djeca u predškolskoj dobi ne razlikuju maštu od realiteta, poznato je da djeca kad nešto ne razumiju mogu se toga i bojati, a osim toga mi se čini, ovo što sam vidjela na “crtićima” da se ta tranzicija predstavlja kao odlazak kod zubara. Pa, eto to je tako jednostavno. Da se to na neki način jako pojednostavnjuje da djeci to može izgledati kao ‘evo mi možemo samo tako otići i to napraviti’, pa onda opet prekosutra se možemo predomisliti. Mislim da ovo nije informacija koja je djeci u ovoj dobi prikladna.
Mislim da se tolerancija treba razvijati, da trebamo učiti djecu da ne obilježavaju, ne etiketiraju, ne rugaju se drugačijima, da trebamo učiti djecu da postoje danas različite obitelji, da postoje obitelji s dva roditelja, s jednim roditeljem, dugine obitelji i da treba razvijati toleranciju na sve to, ali ne čini mi se da je ovo dobar način. Mislim da je ovo način koji će samo zbunjivati djecu koji ih može nekako do adolescencije uvjeriti da će do adolescencije riješiti i neke svoje druge probleme i zato mi se čini da sve ovo bez dobre, dobre psihijatrijske procjene ne možemo nikako dalje raditi na način da samo psiholozi to rade ili da se nedovoljno dugo prate djeca. Stručnjaci koji se time bave su mi rekli da se odrasli prate 6 mjeseci, a da se djecu prati 2 godine prije nego što im se da suglasnost.
Ja se puno bavim traumom i pitam se koliki je taj period u kojem možemo zaključiti da se ne radi o nekoj traumi. I zato, čini mi se da ova strana koja zastupa transaktivizam i ova koja ne zastupa, da možda ipak u jednom govore istu stvar – da je potrebno dugo praćenje i multidisciplinarna procjena, dobra multidisciplinarna procjena prije konačne odluke,” rekla je prof. Buljan Flander.
Prema njenim riječima statistike u svijetu pokazuju kako tek 1 osoba na 25 tisuća želi promijeniti spol, dok je u Hrvatskoj 200 osoba prošlo ili je u tijeku tranzicije. Također se radi negdje oko 1 posto djece koja iskazuju želju za tranzicijom.
“To, zapravo, nije javnozdravstveni problem,” zaključila je prof. Buljan Flander i dodala:”Uopće ne razumijem zašto se toliko gura cijela ta priča, cijela ta tema kada je to po javnozdravstvenim podacima jedan vrlo mali broj djece.“
