Kad se spominju Vojno-redarstvene operacije vezane uz hrvatski obrambeni Domovinski rat, manje-više većina ističe Bljesak, Oluju i još neke druge koje su se dogodile pri završetku velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku. Ali, toga sigurno ne bi bilo da se još 1991. nije branilo i obranilo od Srba, zločinačke JNA, Crnogoraca, domaćih izdajica i dezertera.
Naime, kada ste čuli da je netko na nekoj većoj svečanosti ili komemoraciji diljem Hrvatske, a poglavito u Kninu, gdje se svake godine obilježava Oluja, spomenuo vojne i ine ratne operacije Hrvatske vojske i policije iz 1991., kao što su Otkos, Orkan i Papuk?
A, da nije bilo 1991., a poglavito tadašnjih dragovoljaca, koji su se gotovo u nemogućim uvjetima, u napadnim djelovanjima (!), suprotstavili daleko bolje organiziranoj i obučenoj agresorskoj ratnoj mašineriji, Bljesak, Oluju i sve ostale ratne akcije, osobito tijekom 1995., mogli bi samo sanjati.
O tome je objavila i knjigu povjesničarka dr. Janja Sekula koja je uz ostalo naglasila da se prvi oružani sukob u Hrvatskoj dogodio upravo u zapadnoj Slavoniji, 1. ožujka 1991., kada je napadnuta policijska postaja u Pakracu te da su te godine i poražene srpske i ine snage na tom području, a koje se prostiralo na nekoliko tisuća četvornih kilometara, dok je do svibnja 1995. pod okupacijom ostalo svega 500 kilometara, koje je oslobodila tada već dobro uvježbana, naoružana i profesionalna Hrvatska vojska i policija, naravno uz ovakvu i onakvu pomoć SAD-a i drugih, kakva je recimo izostala na početku Domovinskog rata, kad su pali Vukovar, Škabrnje i niz drugih hrvatskih gradova i mjesta, i kada su počinjeni najstrašniji zločini agresora, za što ni do danas gotovo „nitko“ nije ni odgovarao, a kamoli platio ratnu odštetu.
Dakle, u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu ključna je bila 1991. i ključni su bili oni koji su se tada uključili u obranu hrvatske Domovine, jer da smo tada pokleknuli i u zapadnoj Slavoniji, ono što se dogodilo s braniteljima i civilima u Škabrnji i Vukovaru bila bi „dječja igra“.
Stoga, predlažemo da SVI hrvatski branitelji iz 1991. imaju „poseban“ status, baš kao i njihove obitelji, a koji će ostvariti putem zaposlenja, školovanja djece, plaća i mirovina, dobivanja stanova i drugog, što proteklih godina ostvaruju jedino stradalnici (invalidi i obitelji poginulih), dok oni koji nisu imali „sreće“ da ih u velikosrpskoj agresiji pogodi metak, osim „Spomenica“ i sličnih priznanja nemaju – ništa!
Da smo izgubili rat 1991.u Hrvatskoj i Srbiji ne bi bilo dovoljno logora ni „vrba“ na kojima bi okončali svoje živote oni koji su bili prvi kad je trebalo!
