Saborski zastupnik Domovinskog pokreta i nekadašnji zatočenik srpskih logora, Stipo Mlinarić Ćipe, danas je na osječkom Županijskom sudu svjedočio u sudskom procesu Vojislavu Mediću optuženom za ratni zločin protiv hrvatskih ratnih zarobljenika u srbijanskim logorima.
Medića se tereti za kazneno djelo koje je počinio na području Srbije od sredine studenog 1991. do 14. kolovoza kao ispitivač u logorima Stajićevo, Sremska Mitrovica i Niš u koje je iz Hrvatske dovedeno i zatočeno više stotina zarobljenih pripadnika hrvatskih oružanih postrojbi. Optuženik za ratni zločin uhićen je u lipnju prošle godine na granici Hrvatske i Srbije.
Mlinarić je svjedočeći naveo kako je bio zarobljen u “Borovokomercu” 19. studenog 1991., nakon čega je s ostalim zarobljenim braniteljima autobusima odveden u Sremsku Mitrovicu i Stajićevo. Istaknuo je kako su ih tijekom puta pripadnici JNA više puta tukli i zlostavljali, među ostalim i tijekom prolaska kroz tzv. “špalir” dugačak oko 20 metara, kada su ih vojnici udarali palicama, kablovima i kundacima pušaka.
“Bio sam pripadnik Turbo voda, na položaju na Trpinjskoj cesti, a sa mnom je bilo još 18 momaka. Zarobljen sam 19. studenog 1991. u Borovo Commerceu, na prijevaru, krenuli smo gasiti požar i spašavati ranjenike, a zarobili su nas JNA i paravojne formacije. Tu kreće kalvarija mnogih Vukovaraca, formira se “kolona smrti” na Trpinjskoj cesti, kod broja 33 izdvojeni su i ubijeni brojni branitelji, među njima i Vjekoslav Jugec, pripadnik Turbo voda, koji je tada imao 18 godina. Nakon zarobljavanja trpaju nas kao stoku u autobuse, nas jedno 80, i voze prema Srbiji. Autobuse su zaustavili u Bogojevu, istjerali nas van i mlatili, popisivali i vezali nam plastičnim sajlama ruke na leđima,” opisao je Stipo Mlinarić i dodao:
“Nakon Bogojeva nas dovoze u Sremsku Mitrovicu, ali ispred zatvora, gdje smo ostali 24 sata i gdje su nas cijelu noć i cijeli dan batinali pripadnici JNA. Jedan je čovjek ubijen od batina, ostavili su ga mrtvog pokraj autobusa tri sata, a nakon toga pokrili nekom starom vojničkom dekom.”
Kako nije bilo mjesta za njih u zatvoru u Sremskoj Mitrovici kolona je krenula prema Stajićevu, gdje su ih podijelili u dvije štale. U jednoj je bilo 1000 branitelja, prisjetio se Mlinarić i dodao kako su prolazili špalir dugačak dvadeset metara, dok su s obje strane stajali vojnici JNA i udarali vukovarske branitelja čime su stigli. “Dečki koji su pali, nisu se, nažalost, više ni digli,” emotivno se prisjetio Mlinarić i nastavio.
“U Stajićevu smo bili od 20. studenog pa do 22. prosinca. Prva dva dana nismo dobili ništa za jesti, a od trećeg dana smo dobivali tanku šniticu kruha i šalicu vruće vode. Temperatura je znala pasti do minus 18 stupnjeva, tada sam prvi put, osim u partizanskim filmovima, vidio ljude s prstima crnim od ozeblina. Ulaskom u štalu u Stajićevo, niste više bili čovjek, već broj, bez ikakvih prava, bez znanja koliko ćete tamo ostati. S ispitivanja su se neki vraćali u vojničkim dekama, nosili su ih jer nisu mogli hodati koliko su bili prebijeni, bez svijesti. Sve je to trajalo do naše razmjene u kolovozu 1992.”
U Niš je premješten 22. prosinca 1991., a ponovno ga je dočekao 20-metarski špalir. Posebno dramatično je bilo u noći međunarodnog priznanja Hrvatske, 15. siječnja 1992.
“Nakon što sam prebačen u vojni zatvor u Nišu, tamo smo dočekali međunarodno priznanje Hrvatske 15. siječnja 1992. godine. Tada za to nismo znali, ali su nas vojnici zato cijelu noć tukli, a kad više nisu imali snage, oko jedan sat iza ponoći, natjerali su nas da legnemo na mramorne pločice u hodniku i potom je njih 15-ak trčalo po nama, ljudima su doslovce kosti pucale, meni je puknuo prst. Mislili smo da su negdje stradali na bojištu pa se osvećuju, tek kasnije smo doznali da je Republika Hrvatska međunarodno priznata.”
Mlinarić je ispričao kako je tijekom boravka u logorima ispitivan više puta, a nakon što je iz Niša vraćen u Sremsku Mitrovicu odvođen je još četiri do pet puta na ispitivanje. Dva ili tri puta ispitivao ga je Vojislav Medić, koji mu se predstavio imenom i prezimenom, kao major i kao njegov ispitivač. Medića je, prema Mlinarićevim riječima, zanimalo kako je poginuo Blago Zadro te tko je naredio da se prokopa rov u Hercegovačkoj ulici u Vukovaru, iz kojega su gađali tenkove na Trpinjskoj cesti.
Iako nije mogao reći da ga je Medić osobno tukao, Mlinarić je rekao da su ga u njegovom prisustvu tukla dvojica vojnika te kako je od batinanja pao sa stolice.
Mlinarić rekao Mediću da mu oprašta
“Na drugom ispitivanju Medić mi je rekao da iz logora nikada neću izaći, a ako i izađem da ću biti zadnji koji će izaći, a tako je i bilo jer sam razmijenjen u zadnjoj razmjeni 14. kolovoza 1992.,” rekao je Mlinarić i obratio se direktno Mediću.
“Ne mrzim vas, nikome ne želim zlo, jedino želim da presuda bude pravedna, kako se to više nikada nikome ne bude dogodilo pa ni srpskom narodu koji je bio zaveden i upućen u jedan besmisleni rat.”
Medić se već na početku ovog dijela Mlinarićeva iskaza počeo smijati, a sudac Mirko Ljubičić upozorio ga je da se ne smije.
“Moram,” odgovorio je na to optuženi.
“Brat mi je ubijen kao ranjenik na Ovčari, zatukli su ga kao psa, ja vam opraštam sve, svima vama koji ste došli u moju državu, u moj grad, sravnili ga sa zemljom, odveli me u drugu zemlju i držali me tako devet mjeseci. Jedino što želim je da bude presuda pravedna, da se to nikad nikome više ne ponovi, ni hrvatskom narodu, ni srpskome koji je bio zaveden, ginuli su i oni. Stvarno nemam ništa protiv vas, možete se vi smijati,” rekao je smireno, ali i emotivno Stipo Mlinarić.
Svjedočio je i Miroslav Josić, brat Tomislava Josića
Svjedok Miroslav Josić kazao je kako je tijekom boravka u logorima bio više puta tijekom ispitivanja, ali poslije, pretučen. “Mene osobno optuženik nije tukao, ali znam da je tukao druge zarobljenike pa i moga brata Tomislava Josića i to u Stajićevu,” dodao je.
“Zarobljen sam 20. studenog 1991. u krugu tvornice Borovo pa smo autobusima odvezeni u logor Stajićevo u Srbiji. Maltretirali su nas cijelim putem od Borova do Stajićeva, a kada smo stigli u logor, prolazili smo kroz špalir. Smješteni smo bili u štalama, bilo je hladno, nismo se imali čime pokriti, ležali smo na betonu,” ispričao je Miroslav Josić.
Na ispitivanje su ga vodili s nožem ispod grla govoreći mu kako ga “vode na klanje”, a stavljali su ga i pred streljački vod. Satima su ga tukli u podrumu. Maltretirali su ga i logorski stražari i ispitivači. Mjesec dana Josić je proveo u Stajićevu pa je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je, također, proživljavao mučna ispitivanja nakon kojih je završavao crn od modrica.
“Mene osobno optuženi Medić nije tukao, ali znam da je tukao druge zarobljenike, tukao je moga brata Tomu u Stajićevu. Mnogi su mi prijatelji koji su bili na ispitivanju isto rekli. Govorili su kako je jedan od ispitivača osoba koja je bila u štabu Blage Zadre u Vukovaru u ljeto 1991.,” rekao je Josić.
Podsjetimo, i raniji su svjedoci tvrdili kako su u ispitivaču Mediću prepoznali osobu koja je u ljeto 1991. došla k Blagi Zadri i bila predstavljena kao “strateška pomoć iz Zagreba”.
Primjedba Medićevog odvjetnika na iskaz svjedoka
Tomislav Filaković, Medićev odvjetnik, uložio je primjedbu na iskaz svjedoka, navodeći kako je u nekim detaljima dijametralno suprotan ranijem iskazu u Državnom odvjetništvu te na dio iskaza u kojem ga prepoznaje kao ispitivača u logoru Sremska Mitrovica.
Medićev odvjetnik tvrdi da je Medić od studenog 1991. do kolovoza 1992. neprekidno obnašao dužnost istražnog suca Vojnog suda u Beogradu gdje je bio zadužen s nekoliko stotina predmeta, o čemu je dostavio dokaze, te da stoga nije mogao istodobno biti i ispitivač u logorima.
