Od obrane rodnih Vinkovaca u odori prvih redarstvenika, Pavao Nekić je ostvario dječački san stvarajući karijeru u policiji u Rijeci, a danas radi posao koji intrigira mnoge. Kao detektiva unajmljuju ga ozbiljni poslovni ljudi, ali i bračni partneri koji žele znati jesu li prevareni.
Da mi je netko rekao kako ću jednog dana raditi intervju s prijateljem iz osnovne škole koji će mi pritom opisivati kako izgleda njegov posao detektiva, zaisigurno bih samo odmahnula rukom i od srca se nasmijala. No, život je nepredvidiv i upravo zato lijep.
Priča, dakle, kreće iz vremena kada smo išli u osnovnu školu “Bratstvo i jedinstvo” u Vinkovcima, gdje sam ja sanjala kako ću jednog dana postati “Oliver Mlakar”, a Pavao Nekić milicajac. Naravno, niti sam ja postala Oliver Mlakar, a niti Nekić milicajac, ali razlozi su različiti. Naime, oni ozbiljnijih godina poput nas dobro se sjećaju da pjesme poput “Ustani bane” ili “Vile Velebita” nisu bile poželjne, no Nekić stariji ih je volio zapjevati, zbog čega njegov sin Pavao nije bio poželjan za milicajca.
No, srednju školu je morao završiti i odlučio se za zanimanje strojobravara. Nekić je nekako uvijek bio nemirnog duha, a nepravdu nije volio te mu je posao strojobravara u vinkovačkom Graditelju bio odskočna daska u borbi za radnička prava. I tako je postao predsjednik Sindikata. No, stvari nisu bile baš onakve kako ih je on želio vidjeti.
“Sjećam se jedne anegdote s ondašnjim direktorom kako ljudi stalno rogobore. I onda su, kao i danas, bili nezadovoljni s ovim, nezadovoljni s onim, i kažem ja njemu direktore mogli bi im nekako plaćice dignuti. A, on meni kaže, slušaj, jel’ tebi šta treba? Imaš auto, imaš slobodu i vozaj se kud god hoćeš. A, te fore sindikalne, nemoj čitat previše knjige o sindikatima, kako sindikati funkcioniraju. Kod nas je to malo drugačije. Dakle, ti se pobrini da ljudi imaju drva, ugljena, da imaju zimnicu, obiđi malo bolesne i baš te briga,” sjetio se Nekić anegdote na koju se i danas nasmije.
A, onda je došao rat i u Vinkovcima je gadno zaratilo. Bilo je to vrijeme u kojem je Nekić obukao uniformu prvih hrvatskih redarstvenika.
“Onda je to bila izobrazba od mjesec dana. Mjesec i 1 dan je trajala moja izobrazba, do Borova Sela. Poslije Borova Sela je prekinuto sve i rasporedili su nas po policijskim postajama,” prisjetio se.
Kako ste tada na obuci doživjeli vijest o pokolju u Borovu Selu?
To je bio šok. Da je netko tada rekao sad idete bez ičega u autobus, mi bi otišli gore, da se to riješi, da se osvetiš… jednostavno svima nam je to bio strahoviti šok.
Kako si ti doživljavao te naše Vinkovce u vrijeme rata? Kakve emocije ti je izazivala cijela ta situacija?
Prije svega je bila nevjerica. Jednostavno ne možeš vjerovati da netko može biti toliki kreten, da susjed tvoj s kojim si do jučer sjedio, zafrkavao se, pričao, roštiljao… Recimo, mi smo imali jednog Mišu koji je bio jedini Srbin u društvu. Mišo je kod nas dolazio za Božić, za Uskrs, mi smo išli kod njega. Mi smo znali da je on Srbin, ali nikad nitko na nikakav način nije pokazao da bi to bila nekakva razlika između nas. Znaš i druge Srbe u Vinkovcima, ali nikad nitko nije radio neku razliku ili problem.
Mada sam ja tu razliku osjetio kao srednjoškolac u Borovu. Znao sam tamo s bratićem izaći po “kafanama”, a tamo je bilo redovito tučnjave koja je bila inicirana nacionalnošću. Tada je kod nas bilo ono ne daj Bože da netko zapjeva bana Jelačića koja u sebi nema baš ništa nacionalističko, a oni su u tim kafanama bez problema tada pjevali “Vojvodo Sinđeliću” i “Sprem’te se sprem’te četnici”. Oni su to pjevali 80-tih godina. To je u Borovu bilo normalno. Milicija unutra sjedi i nitko ne reagira. Jel’ netko spomenuo “Vilu Velebitu” odmah dobiješ po bubrezima i smjeste te.
I onda ta nevjerica da te taj susjed s kojim si jeo i pio gleda preko nišana, kroz nekakvu optiku, iz nekakvog tamo ludog sela ispaljuje granate po gradu u kojem ima djece, bolesnih, starih…i ubija ljude koji mu ništa nisu napravili. Prvo si u nevjerici, a onda shvatiš da moraš obraniti svoju kuću, svoju ulicu, svoj grad, ljude koji se ne mogu obraniti.
Sjećam se jednog događanja iz 6-7 mjeseca – pogibija Lazov Mihajla, jednog čovjeka koji je poginuo ispred zgrade Poglavarstva, tik do Policijske uprave. Ja sam bio razvodnik straže. Obilazili smo zgrade koje su bile bitne u tom trenutku. I ja sam telefonski dobio informaciju oko 3 sata ujutro od čovjeka koji se nije predstavio. Kaže, ‘ovi moji su ispod borinačkog brda dovukli minobacače i napast će oko 6 sati Policijsku upravu’ i spusti slušalicu. I ja sam obavijestio sve i blokirao prilaze. Inače, to je bilo vrijeme kada su policajci i ostali zaposleni dolazili na posao.
I stvarno u 6 sati se dogodi taj napad. Kad je pala prva granata kolega koji je bio u zgradi Poglavarstva izađe van da vidi gdje je pala granata, i kažu topnici da nikad granata ne pada na isto mjesto, no u ovom slučaju se upravo to dogodilo. Pala je druga granata i njega ubila.
Takvih slučajeva je bilo puno i bili su jako traumatični. Sjećam se kada smo pronašli zapovjednika koji je poginuo u zgradi od siline detonacije. VBR je udario u zgradu, a on je bio u jednoj prostoriji. Od siline detonacije pukla su mu pluća.
Padale su bombe čije detonacije su te znale srušiti s nogu. Onda Mala Bosna, pa pad Cerića, pa Vukovar, pa Nuštar, Jankovci… sve su to bile traume koje se nisu trebale dogoditi.
Jesu sva ta događanja ostavila posljedice na tebe?
Svatko tko je normalan ima u sebi strah, a strah producira nekakve posljedice. Strah, pa stres i onda nastaju nekakve posljedice. Ja tvrdim da svi mi koji smo preživjeli i proživjeli ta ratna događanja imamo posljedice. Kod mene se to manifestiralo kroz dijabetes. ’96 godine su mi otkrili dijabetes.
Sada živiš u Opatiji, ali cijelo vrijeme radiš stresan posao. Godinama si radio u policiji, a sada si detektiv.
Pa, sad… detektivski posao nije stresan. Meni se sviđa taj posao. Stalno si nekako u movingu stalno si u nekakvom pokretu i radiš nešto što znaš. Nije u punom obliku policijskog posla, ali ima određene segmente policijskih aktivnosti.
Kako nije stresan kada uvijek moraš paziti da te ne otkriju?
Stresan je za nekoga tko taj posao ne zna. Policijski posao je stresan, a ovo je bitno, bitno manje. Nemam problema s tim hoće me vidjeti. Pa šta i da me vidi. Ništa se neće spektakulatno dogoditi ako te netko vidi. Provalio te. Dogodilo mi se da me ljudi provale. Ja se samo okrenem i angažiram nekog drugog da nastavi gdje sam ja stao.
Kada si već spomenuo da je policijski posao stresan, moram pitati zašto?
Prije svega zato što policajci idu na mjesta gdje većina ljudi ne ide. Recimo, narušavanje javnog reda i mira. Policijski službenik ide, a ne zna kamo ide, odnosno ne zna što se tamo događa, jesu li tamo ljudi naoružani, ne zna koliko su ti ljudi koji narušavaju javni red i mir opasni, ima li nekoga od kriminalaca koji nije involviran u to narušavanje javnog reda i mira, ali kad vidi policiju može se osjećati ugroženim, pa može reagirati i izvaditi nekakvo oružje i ugroziti život policajca. Sami ti koji ugrožavaju javni red i mir mogu ugroziti život policajca. Ne mora to biti muškarac, evo neki dan se dogodilo da je žena pod utjecajem alkohola napala dva policijska službenika.
Pa, recimo, situacija obiteljskog nasilja. Što vi znate tko je u kući!? Sjećam se, jednom zgodom dok sam radio u Rijeci, kolege su otišle na intervenciju i nisu mogle ući u stan, jer je čovjek prijetio samoubojstvom. Drži sebi nož pod vratom, a prije toga pretukao ženu… Oni ne smiju ući, jer ako pokušaju na silu ući on će se ubiti. I onda su zvali mene kao rukovoditelja da dođem. I onda razgovor kroz vrata. Sat vremena razgovaraš, pregovaraš, on onda otvara vrata i sjedamo za stol kod njega u boravak, al’ on i dalje drži nož pod vratom. Ženu smo uspjeli izvući i uputili je u bolnicu, ali on i dalje prijeti da će se ozlijediti. I onda još pola sata-sat razgovora i on otkloni taj nož i onda ga privedemo. To je taj sres. Ne znaš kamo ideš i to je stresna situacija.
Drugi dio stresa kod policijskog posla je dolazak na očevid nečega – je li to ubojstvo ili teška prometna nesreća, pa kad vidiš razbacane dijelove tijela, mrtve, pa teško ranjene… I to je stres. Ne možeš poslije toga doći kući pa kao klada leći i spavati, a takav jedan šok doživjeti. U tom dijelu je policijski posao izuzetno stresan i sramotno malo plaćen. I koliko slabu izobrazbu imaju i pripremu, a nemaju ni psihološku zaštitu, psihološku pomoć. To je stvarno katastrofa.
Da se vratimo na detektivski posao. Kada su se u Hrvatskoj pojavili prvi detektivi?
Prvi detektivi u Hrvatskoj se pojavljuju ’92. godine, ali to nije bilo vrijeme od toga. Onda prva detektivska agencija koja je počela stvarno raditi je Sova iz Zagreba, Vjekoslav Blažek, ’98 godine. Dakle, to je najstarija detektivska agencija koja i danas egzistira.
A, tvoja agencija se zove?
DIA-OP.
Sjećaš li se koji ti je bio prvi detektivski posao?
Čini mi se da sam tražio lika koji je bio dužan neke novce, pa se skrivao. Tražili su od mene da lociram njegovu adresu da bi se mogao naplatiti taj dug.
A, što najčešće radiš, odnosno za što te najčešće angažiraju?
Imaš tog preljuba, pa danas je interesantno krivotvorenje robne marke, prodaja bez licence, neposjedovanje licence, odnosno ne plaća franšizu stvarnom vlasniku licence nego prodaje to tako na divlje. Onda, provjera boniteta firmi. Dakle, firma A želi poslovati s firmom B i sad firmu A zanima kakav je vlasnik firme B i kakav je njen bonitet. Bonitet u smislu financija može se provjeriti u evidencijama koje su dostupne, ali neke druge stvarčice tipa plaća li taj čovjek radnike. Plaća li ih redovno. Kako ih plati. Jesu li njegovi radnici zadovoljni.
Evo jedan primjer. Prije dvije-tri godine radi se jedan veliki objekt i treba isporučiti veliku količinu betona. To su na dnevnoj bazi stotine i stotine kubika. Dakle, nije zanemariva stavka. Ovdje je na gradilištu 100 ljudi koje čeka beton. Ovome radnici nisu dobili plaću i ne žele raditi. A, ovaj ima s njim ugovor. On u tom trenutku ne može pronaći ni jednu slobodnu betonaru koja njemu može isporučiti, recimo, 300 kubika betona danas, a ovaj to ne može isporučiti jer mu radnici ne rade. Zato firma A angažira privatnog detektiva da mu napravi izvid u toj firmi kakav on ima odnos sa svojim radnicima, jesu li ti radnici zadovoljni i slično.
I kako to onda odradiš?
Razgovaram sa zaposlenicima. Snimiš nekoga, nađeš nekoga. Policija bi to nazvala operativnim radom. To je onaj rad kad se okolo “klatiš” i pitaš “ej, znaš nekoga iz te firme…”. Klatiš od jednoga do drugog i pitaš ovoga, pitaš onoga i eto ti odgovora. I za razliku od policije detektivi mogu platiti informaciju. Detektivu nitko nije obavezan dati neku informaciju, ali on je može platiti. Inače, i detektivi imaju svoju detektivsku iskaznicu i on se legitimira ako mu to može pomoći. Ljudi, inače, zaziru od nekakvog predstavljanja tipa ‘ja sam privatni detektiv, hoćete mi dati tu informaciju’. ‘Pusti mene, ne znam ti ja ništa’, jer on ne zna što je taj detektiv. To je njemu nešto apstraktno i onda će radije prešutjet.
Legitimiraš se uvijek u državnim tijelima od kojih trebaš informaciju, a tu moraš uz iskaznicu obavezno dati i punomoć stranke da u njeno ime možeš nešto napraviti. Jednako kao i odvjetnici.
Znači, postoji dosta široka paleta poslova koje možeš obavljati, ali mislim da će našim čitateljima ipak biti najzanimljiviji preljubi i preljubnici. Tko ti češće traži da mu uhvatiš u preljubu partnera – žene ili muškarci?
Podjednako. Evo jedan primjer. Muž i žena su se razišli, ali ona i dalje gaji nekakvu simpatiju prema njemu, i dalje ima nekakve osjećaje prema njemu, a on mrtav-hladan i sad ona traži da se njega malo prati, da se vidi s kim se on druži, jer ona ima informaciju da on u firmi u kojoj radi ima odnos s nekom kolegicom. Što to njoj znači? Ja pitam samo u onom dijelu gdje posumnjam da bi moglo doći do nekakvog kaznenog djela.
Dakle, ja neću obavit posao ili na kraju neću dati izvješće stranci ako bi ta stranka mogla počiniti nekakvo kazneno djelo prema osobi koja je nadzirana.
Recimo, žena istući ljubavnicu svoga muža?
To što će se dogoditi takav incident, što će žena napasti ljubavnicu svoga muža to je ništa. Ali, recimo muž dobije informaciju da mu žena ima ljubavnika i on dođe i ubije i nju i njega. I što onda? A, to bi detektiv trebao prepoznati u razgovoru s klijentom, dakle sa strankom, kad uzima taj posao. Taj posao se ne može riješiti u danu, pa se sa strankom sastaje češće i razgovara, a svi ti razgovori imaju za cilj da detektiv prepozna moguće potencijalno kazneno djelo koje bi ovaj mogao počiniti. Ako se utvrdi da tu postoji nekakva opasnost, bolje je ne predati to izvješće ili jednostavno reći da se tu nije ništa dogodilo.
Jesu li te kada preljubnici uhvatili da ih pratiš?
Jednom mi se dogodilo u Puli, zeznula me jednosmjerna ulica i nepoznavanje terena kako treba. Žena ode i odvede klince i skužila je da je neki auto krenuo za njom. I kako smo se mi našli u toj jednosmjernoj ulici, ona me provalila. I onda sam odustao i zvao suradnika koji me je zamijenio. Inače, ljudi baš ne obraćaju pozornost jer je toliko puno auta po cesti, pa tko će gledati tko u autu vozi za tobom. Ako si zeznuo odustaješ i nastavljaš sljedeći dan.
I za kraj te moram pitati kako tražiš preljubnike ako se sastaju u nekoj zabiti?
Doskočiš i tome. Staviš žensku kraj sebe i ponašaš se jednako kao i oni.
