Na Dan sjećanja na holokaust, Hannah Lewis ispričala je za Sky’s novinarki Sophy Ridge o svom iskustvu u radnom logoru u Poljskoj pod nacističkom okupacijom gdje je većina njezine obitelji ubijena – i otkrila zašto si nikada nije oprostila gubitak mlađeg rođaka.
Obitelj Hannah Lewis okupile su snage Adolfa Hitlera i prisilile da odmaršira u radni logor u poljskom selu Adampol 1943. godine.
Hannahin otac Adam pridružio se partizanima – židovskom pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata – i vratio se kako bi upozorio na neminovni nacistički napad, noć prije smrti njegove supruge.
Hannahina majka Haya odbila je pobjeći, bojeći se da njezina kći koja je imala visoku temperaturu i sumnju na tifus, neće preživjeti.
“Dok sam živa, uvijek ću se pitati kako je preživjela tu noć,” rekla je Hannah za Sky’s Sophy Ridge i upitala se:”Kako je donijela odluku koju je donijela? Je li bila ispravna?“
Sljedećeg jutra, Hannah je čula “vikanje” i “vrištanje” nakon dolaska Einsatzgruppen, nacističke mobilne jedinice za ubijanje, odgovorne za masovno strijeljanje Židova.
“Odjednom se začuo udarac po vratima i moja je majka, s velikim dostojanstvom, kleknula na koljena, uzela me u naručje, zagrlila me i poljubila,” priča Hannah.
“Nije trčala, nije ispustila nikakav zvuk. Prišla je vratima, otvorila ih i čvrsto zatvorila za sobom. Čekala sam da se vrati – ali nije se vratila.”
Krv na snijegu
Hannah koja je bila jedinica, otišla je potražiti svoju majku i gledala kako su Haya i ostali “gurnuti” ispred bunara u selu.
Sjeća se da je njezina majka izgledala smireno, ali je nije htjela pogledati u oči.
“Odlučila sam otići dolje i uzeti je za ruku, kao što sam uvijek činila,” kaže Hannah, boreći se sa suzama. Kada sam pošla, netko je viknuo naredbu i počeli su pucati. Vidijela sam je kako pada… i vidjela sam krv na snijegu.”
Osim njezine majke, Hannahin djed, njezin ujak i njezin mlađi rođak Shlomo, također, su ubijeni u Adampolu.
Hannah sada ima 85 godina i živi u sjevernom Londonu i dijeli svoje iskustvo povodom obilježavanja Dana sjećanja na holokaust, godišnjice oslobađanja nacističkog logora smrti Auschwitz-Birkenau.
Šest milijuna židovskih muškaraca, žena i djece ubili su nacisti i njihovi suradnici tijekom holokausta. U njezinoj su obitelji preživjeli samo Hannah i njezin otac.
‘Nikad si nisam oprostila što sam izgubila rođaka’
Hannah je svog rođaka Shloma, koji je bio gluh i nije mogao govoriti, opisala kao “brata kojeg nikad nije imala” i “jedinu osobu koju je apsolutno obožavala”.
Sjeća se da je bila vani s dječačićem, koji je imao oko tri godine, kada je čula zvuk nacističkih vozila koja su se približavala.
“Nije mogao čuti i nije mogao govoriti pa sam ga uhvatila za ruku“, kaže Hannah. “Povukala sam ga tako da je znao da mora doći i otrčali smo do najbliže staje.”
Hannah kaže da se zavukla u brdo slame gdje su se ona i Shlomo često skrivali, ali je shvatila da on nije tamo. Upravo se spremala napustiti svoje skrovište kako bi ga pronašla kad je ugledala svog rođaka kako stoji kraj vrata staje.
“Vrata su se naglo otvorila i nacisti su ga vidjeli i pokupili ga doslovno za vrat,” kaže ona.
“Posljednji put kada sam vidjela svog divnog rođaka bila su njegova leđa… i noge koje su mu se bacakale. Nikada ga više nisam vidjela. Kada sam izgubio Shloma, nikad si nisam oprostila.”
Skrivanje
Hannahina obitelj živjela je u malom trgovačkom gradiću Włodawa u Poljskoj kada su nacisti izvršili invaziju.
“Odjednom je uveden policijski sat,” kaže ona. “I odjednom moj djed nije mogao trgovati. I odjednom si morao nositi žutu traku. Sjećam se kako me je otac, prije nego što je postalo jako loše, stavio u sanjke i odveo fotografu. Stojim i pokušavam se nasmiješiti, a oči su mi suzne jer znam da se događa nešto užasno i da to nije u redu. Vjerojatno sam tada imala šest godina.“
Obitelj se isprva skrivala u staji. “Tamo su bile još dvije ili tri obitelji i kad su me vidjeli, nisu bili baš zadovoljni. Nisu se htjeli skrivati s djecom.“
Nakon jedne noći tamo, Hannah kaže da su se “odjednom vrata staje otvorila” i “svi su se ukočili”.
Prisjeća se da je vidjela “vrh vrlo sjajnih čizama” i kape sa šiltom nacističkih vojnika dok su “tražili okolo”. “Sjedili smo kao kipovi,” kaže Hannah.
‘Sreća je ponestala’
Iako je obitelj tada jedva izbjegla da bude pronađena, Hannah kaže da im je na kraju “ponestalo sreće” i da su dobili sat vremena da spakiraju svoje stvari.
Sa samo šest godina, Hannah je hodala gotovo pet sati do radnog logora u Adampolu.
“Ako ste se spotaknuli ili ste pali, nitko vam nije pomogao da se uspravite,” kaže ona. “Sjećam se da su nekoga upucali.”
Nakon dolaska u kamp nije bilo struje ni vode, a sigurnosne mjere uključivale su bodljikavu žicu i osmatračnicu.
Tek tada se Hannah pokušavala nositi s traumom svjedočenja majčinoj smrti i isprva je odbijala vjerovati da je ubijena. Umjesto toga, uvjerila se da je Haya ozlijeđena i da se pretvara da je mrtva kako bi se spasila.
Tek nakon što ju je oslobodio sovjetski vojnik ponovno se susrela s ocem koji je, također, svjedočio ubojstvu svoje supruge, Hannah je shvatila stvarnost.
“Držao me je, smijao se, plakao, mazio me. Upitala sam ga ‘gdje je mama? Odgovorio je “mama se neće vratiti. Mama je umrla. Vidjela si’ Sjećam se da me protresao jer navodno nekoliko sati nisam pustila niti jedan zvuk,” ispričala je.
Djeca pitaju: Mrzite li Nijemce?’
Nakon rata Hannah i njezin otac živjeli su u poljskom gradu Lodzu i priznaje da je bila “ljubomorna” na drugu djecu koja su imala oba roditelja.
Preselila se u Britaniju 1949. godine kako bi živjela sa svojom tetkom i ujakom, dok je njezin otac napustio Poljsku i 1953. otišao u Izrael. Udala se 1961. i ima četvero djece i osmero unučadi, a sada dijeli svoje iskustvo holokausta u školama i na sveučilištima.
“Svako malo djeca me pitaju ‘pričaš li svoju priču zato što mrziš Nijemce?’ Kažem ne, pričam svoju priču jer mi je stalo do tebe,” rekla je Hannah i poručila: “Čuvajte se ljudi koji vam obećavaju svijet, a zapravo to ne čine.”
