Četvrtak, 10. listopada 1991., bio je dan kada se Vukovar našao na rubu ponora. Grad je bio već 48 dan bez električne struje, vode i telefonskih veza, izložen svakodnevnim napadima jugovojske.
Od 5 sati ujutro tisuće projektila ponovo su letjele iz Borova Sela, Petrove Gore, Trpinje, Negoslavaca. U jednom trenutku obrana na crti prema Negoslavcima nije izdržala. Tada je jugosrpska vojska i četnički teroristi počela ulaziti u neke dijelove grada. Vodila se krvava bitka prsa o prsa. Kroničar bilježi kako su vukovarski branitelji završivši okršaj na jednoj strani grada trčali na drugu pokušavajući blokirati daljnji prodor neprijatelja.
Napad je trajao sve do 15 sati. Hrvatska je vojska potisnula neprijatelja nanijevši mu gubitke od 150 mrtvih. Uništen je i jedan tenk. Ali, zatišje nije dugo potrajalo, tek dva sata. Novi napad počeo je u 17 sati i trajao je do navečer. Sudjelovalo je oko 500 neprijateljskih vojnika uz snažnu topovsku vatru. Cilj je opet bilo naselje Sajmište, ali i Trpinjska cesta. Neprijatelj je kao i u prethodnom napadu potisnut. Poginulo je još 50 vojnika, a hrvatska je vojska čak pomaknula prvu crtu.
Tako se u smiraj dana tog, za agresora kobnog četvrtka, kad je u svoje jedinice uključio i specijalce uvježbane u Srbiji, Vukovar se još jednom obranio. No, patnje tisuća ljudi u opkoljenom gradu nastavile su se. Jedan je izvjestitelj zaključio: Teško je uopće zamisliti što se može dogoditi ako neprijatelj uspije prodrijeti u grad! Dan tog tragičnog događaja dobro je poznat – 18. studeni 1991.
