“Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljstva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili”. (Ernest Radetić, „Istarski zapisi“).
Na današnji dan 1923. godine fašistička Italija zabranila je uporabu hrvatskog jezika u upravi u Istri.
Nakon što se Austro-ugarsko carstvo našlo na gubitničkoj strani u Prvom svjetskom ratu i zbog toga i raspalo, Istra i Trst pripali su Italiji.
Talijanska je vlada maltene odmah započela s pokušajima talijanizacije tamošnjih Hrvata i Slovenaca.
Nasilne metode došle s fašistima 1922. godine
Nasilne metode naročito su uvedene dolaskom fašista na vlast u Italiji 1922. godine. S vremenom su u Istri prisilno talijanizirana čak i imena stanovnika.
Talijanizacija je bila posebno izražena u iskorjenjivanju hrvatskih i slovenskih imena i prezimena. U prvoj fazi osobna imena i prezimena, te svi zapisi i javni natpisi prilagođeni su pravopisnim pravilima talijanskog jezika (npr. Antončić je pretvoreno u Antoncich).
U drugoj fazi, koja je počela 1926., također su značajno talijanizirali imena (primjerice Antoncich je tada pretvoren u Antonelli), a 7. travnja 1927. u Istri počinje nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena.
Ipak, hrvatsko je stanovništvo bilo revoltirano odlukom Italije, pa su se fašisti počeli brutalno obračunavati s hrvatskim domoljubima u Istri.
Ernest Radetić, hrvatski književnik iz Baderne u Istri, sažeo je teški gubitak koju je hrvatska stvar pretrpjela u Istri tih godina.
“Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljstva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili“. (Ernest Radetić, „Istarski zapisi“).
