Oslobođeni Hrvati, većina branitelji Vukovara, ali i civili, pušteni su iz srbijanskog logora u Sremskoj Mitrovici. Tamo su bili izloženi okrutnim fizičkim zlostavljanjima, silovanjima, verbalnim i ostalim oblicima iživljavanja, poput izvođenja na lažna strijeljanja…
Nakon više od četiri mjeseca zatočeništva, po principu “svi za sve“, 27. ožujka 1992. u Nemetinu nedaleko od Osijeka razmijenjen je 381 hrvatski za 40 srpskih zarobljenika.
Oslobođeni Hrvati, većina branitelji Vukovara, ali i civili, pušteni su iz srbijanskog logora u Sremskoj Mitrovici. Zatočenici su bili izloženi okrutnim fizičkim zlostavljanjima, silovanjima, verbalnim i ostalim oblicima iživljavanja, poput izvođenja na lažna strijeljanja.
Bili su zatočeni u krajnje nehumanim uvjetima, korišteni za obavljanje teških fizičkih poslova i dobrim dijelom lišeni osnovne medicinske pomoći. U takvim uvjetima u Mitrovici je zadržano 1.500 ljudi. Konstantno su bili podvrgavani takozvanim „ispitivanjima“ te su pod okrutnim metodama priznavali krivnju za ono što im se stavljalo na teret. Sremska Mitrovica bila je najveći logor za hrvatske zarobljenike na teritoriju Srbije, a u rujnu i listopadu 1991. još su osnovani i logori u Šidu, Begejcima, Stajićevu, Nišu i drugdje.
Ukupno je iz logora s područja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije razmijenjeno gotovo 3900 zarobljenika, od čega ih je više od 3500 bilo u zatočeništvu na području Srbije i manji dio u Crnoj Gori. Iako izmučeni, logoraši nisu skrivali oduševljenje po dolasku u Osijek kao i poslije kada su napokon stigli u Zagreb gdje im je pružena medicinska skrb. Ipak još više od 700 zatočenika Sremske Mitrovice prolazit će mjesece tortura da bi najveći dio njih bio pušten tek u kolovozu 1992.
Zanimljivo, u Zagreb su 27. ožujka stigli protjerani civili iz Tovarnika i Nijemaca, a u Zadar skupina od 108 hrvatskih civila, prognanih s područja benkovačke općine. Republika Hrvatska morala se nositi s izbjegličkom krizom, koja se dodatno pojačala nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini.
