Ženevski sporazum o “neodgodivom i bezuvjetnom primirju, zasnovanom na deblokadi vojarni JNA i povlačenju JNA iz Hrvatske” bio je već četrnaesti sporazum o prekidu vatre. No, bio je to i preduvjet za provedbu plana dolaska mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku, koji će se, zbog nastavka ratnih djelovanja, moći realizirati tek nakon što 2. siječnja 1992. u Sarajevu bude potpisan novi sporazum o potpunom prekidu vatre
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i čelni čovjek JNA general Veljko Kadijević, uz posredovanje predstavnika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea u Ženevi su 23. studenoga 1991. potpisali sporazum o prekidu vatre.
Ženevski sporazum o “neodgodivom i bezuvjetnom primirju, zasnovanom na deblokadi vojarni JNA i povlačenju JNA iz Hrvatske” bio je već četrnaesti sporazum o prekidu vatre. No, bio je to i preduvjet za provedbu plana dolaska mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku, koji će se, zbog nastavka ratnih djelovanja, moći realizirati tek nakon što 2. siječnja 1992. u Sarajevu bude potpisan novi sporazum o potpunom prekidu vatre.
Oba sporazuma, i Ženevski i Sarajevski, temeljili su se na sporazumu između Vlade Republike Hrvatske i Štaba Vrhovne komande SFRJ o premještanju garnizona JNA iz Splita, Šibenika, Zadra i Ploča s područja Hrvatske, a koji su predstavnici hrvatske Vlade i JNA potpisali 21. studenoga 1991. u mjestu Žitniću.
U iznimno teškim okolnostima razaranja i gubitka teritorija, nakon što su sredinom studenog JNA i srpske snage zauzele Saborsko, Slunj, Vukovar, Škabrnju i Nadin, taj je sporazum trebao spriječiti daljnju okupaciju Hrvatske. Ovaj čin ujedno je značio da se u rješavanje jugoslavenske krize umjesto neučinkovite Europske zajednice, kao ključni čimbenik uključuje UN, dok se od Ženeve Cyruce Vance nametnuo kao najvažniji posrednik međunarodne zajednice.
Hrvatska javnost uglavnom je pozitivno doživjela Ženevski sporazum, no bilo je onih koji nisu bili za ustupke JNA koja nije poštovala ni jedan potpisani dogovor. Ipak, bila je ovo još jedna pobjeda mudre hrvatske politike. Unatoč vojnim uspjesima u zapadnoj Slavoniji, Hrvatskoj je u tom razdoblju trebala puna internacionalizacija sukoba, priznanje suverenosti, ali i predah za ustrojavanje vojske koja će, kad za to dođe vrijeme, oružano oslobađati okupirane teritorije. U tom smislu, odlazak JNA i relativan prekid agresije bili su prijeko potrebni ratom izmučenoj Hrvatskoj.
