Uspjeh Hrvatske vojske olakšao je pritisak na Šibenik i Skradin te pokazao odlučnost Republike Hrvatske da oslobodi cijeli okupirani teritorij, što se i ostvarilo tri godine poslije u “Bljesku” i “Oluji”
Kako bi suzbila gotovo svakodnevnu ratnu ugroženost dalmatinskih gradova koji su bili na stalnoj meti pobunjenih Srba, Hrvatska vojska poduzela je u noći i rano ujutro 21. lipnja 1992. ograničenu ofenzivu i oslobodila Miljevačku uzvisinu.
Miljevci su trokut što ga zatvaraju rijeke Čikola i Krka te prometnica Drniš-Roški slap. Taj su prostor u snažnom udaru za samo nekoliko sati oslobodile i od neprijatelja očistile postrojbe 113. šibenske i 142. drniške brigade. Nakon 9 mjeseci okupacije oslobođeno je sedam miljevačkih sela iz kojih su pobunjeni Srbi prognali gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo, a veći dio kuća su opljačkali te zapalili ili minirali.
U napadu je poginulo tridesetak neprijateljskih vojnika, a desetak ih je zarobljeno zajedno s 5 tenkova i 6 topova s pozamašnom količinom streljiva. Dva ispravna tenka odmah su uvrštena u sastav Hrvatske vojske. Njihove topovske cijevi odmah su okrenute prema neprijatelju koji je od jutra granatirao tek oslobođeni prostor i šire područje pod kontrolom hrvatskih snaga iz svojih uporišta u Kistanjama, Promini i Žitniću. Popodne je počeo i protunapad tenkova i pješaštva uz potporu topništva i višecjevnih raketnih bacača, ali je ubrzo odbijen. Na ulazu u Miljevce kod zaseoka Gornji Vlaići hrvatski su vojnici uništili 3 tenka, 2 oklopna transportera i više kamiona.
Neprijatelj je pretrpio i znatne gubitke u ljudstvu, a u paničnom je bijegu ostavio veći broj haubica, dva diviziona topova Zis i desetak kamiona streljiva.
Uspjeh Hrvatske vojske olakšao je pritisak na Šibenik i Skradin te pokazao odlučnost Republike Hrvatske da oslobodi cijeli okupirani teritorij, što se i ostvarilo tri godine poslije u “Bljesku” i “Oluji”.
