Potresne slike razmjene vukovarskih branitelja, njihovog susreta s obiteljima koje su izmučene i mučene u logoru u Sremskoj Mitrovici teško prepoznavale, ostaju i danas nakon punih 30 godina.
Nakon više od četiri mjeseca zatočeništva, 27. ožujka 1992. u Nemetinu, nedaleko od Osijeka, razmijenjen je 381 hrvatski zatočenik. Oslobođeni Hrvati, većinom branitelji Vukovara, ali i civili, bili su zatočeni u srbijanskom koncentracijskom logoru u Sremskoj Mitrovici.
Iako Srbi ni danas ne priznaju postojanje logora u kojima su mučili i izgladnjivali zarobljene hrvatske branitelje i civile, među najpotresnija poglavlja vezana uz događanja i ljudske sudbine tijekom Domovinskog rata spadaju upravo ona vezana uz ratna zarobljavanja, zatočeništva i razmjenu ratnih zarobljenika.
Prema službenim podacima 7807 hrvatski državljanin, branitelji i civili bili su tijekom Domovinskog rata zarobljeni, držani u zarobljeničkim logorima te zatim u razmjenama vraćeni na hrvatski teritorij.
Da se nikada ne zaboravi!
Logor Sremska Mitrovica ili logor Srijemska Mitrovica je bio sabirni logor u Srijemskoj Mitrovici u Vojvodini, pod srpskom upravom od studenog 1991. do kolovoza 1992., gdje su držani hrvatski zarobljenici, vojnici i civili, tijekom Domovinskog rata. Bio je to najveći i najozloglašeniji logor na teritoriju Miloševićeve Srbije.
Nakon srpske okupacije Vukovara 1991., JNA je zarobljene Hrvate odvela autobusima u Srijemsku Mitrovicu (koja se nalazi 75 km jugoistočno od Vukovara). Kada je izbio rat u Bosni i Hercegovini, u logor je deportirano i nekoliko Bošnjaka. Prema većini izvještaja, u logoru je bilo između 3000 i 4000 zatvorenika, a najmanje 25 je preminulo tijekom tog razdoblja.
Logor se sastojao od dva postrojenja, jedne glavne i druge sporedne. Informacije o sporednom postrojenju su oskudne, pa se većina izvještaja međunarodnih organizacija odnosi na glavnu, „Kazneno Popravni Dom“ (KPD). Postrojenje se nalazilo u središtu Mitrovice te je bila stara zgrada od cigla okružena zidovima visokim četiri metara i bodljikavom žicom. Glavna zgrada je bila dugačka otprilike 60-70 metara te široka 8 metara. U zgradi su bili paviljoni s raznim sobama te samice. Podrum se koristio kao soba za mučenje zatvorenika.
Većina zatvorenika bili su Hrvati, no tamo je bio i barem jedan Amerikanac, jedna žena iz Slovenije, kao i Srbi iz Vukovara koji su odbijali kolaborirati s JNA i srpskim paravojnim postrojbama.
Amnesty International izvještava da su prilikom dolaska u logor svi zarobljenici, izuzev žene i djece, pretučeni od stražara, što je rezultiralo nekolicinom trajnih ozljeda. Nakon što su pretučeni, muški zatvorenici su se morali skinuti goli te su im stražari oduzeli sve vrijedne stvari (novac, satovi, dokumenti, dragulji, remeni…). Prilikom razmjene i odlaska iz logora, uglavnom su se osobne stvari vratile natrag zatvorenicima, izuzev novca i dragulja.
Nijedan zatvorenik se nije usudio pitati za iste pošto su im stražari prijetili „da će ih ubiti ako išta spomenu bilo kome“. Zatvorenici su morali ispuniti upitnik o svojim osobnim informacijama te dati izjave pred TV kamerama gdje su priznavali navodne zločine nad Srbima. Nekoliko dana nakon dolaska u logor, stražari su im naredili da moraju obući vojne uniforme preko svoje prljave civilne odjeće kako bi ih mogli optužiti da su pripadnici vojne postrojbe ispred djelatnika Međunarodnog odbora Crvenog križa.
Zatvorenici su često udarani pendrecima po rebrima, trbuhu ili nogama, ili su im glave lupali o zid. Prilikom ispitivanja, zatvorenicima je ponuđena kolaboracija – nagrada je bila oslobađanje iz zatvora ili privilegije u logoru. Neki zatvorenici su bili na ispitivanju i do 15 dana. Iako su JNA časnici govorili da je zabranjeno maltretiranje ili zlostavljanje zatvorenika, u stvarnosti je situacija bila upravo suprotna. Nekim je ranjenicima čak uskraćeno pravo na liječnički pregled.
Logoraši su morali pognuti glave i držati ruke iza leđa kad god bi stražari ušli u kompleks. Katkad su primorani tako sjediti satima. Logoraše bi tukli sve brutalnije kad god bi Hrvatska postigla važan uspjeh (kao što je međunarodno priznanje ili obavljanje uspješne vojne akcije).
Logoraši su vrijeđani verbalno i maltretirani psihički: povremeno bi pojedini zatvorenik bio odveden na „lažno strijeljanje“, doveden pred zid gdje bi bio prestrašen kada bi vod usmjerio puške na njega, no ne bi ga ubili nego bi ga vratili natrag u zatvor. Jedna žena, koja je prebačena u KPD iz logora Begejci, je silovana od 10 do 20 stražara u samici, a njene vapaje upomoć su zatvorenici slušali cijelu noć. Puštale su se četničke pjesme, a zabilježeno je da je jedan zatvorenik, pripadnik ZNG-a, bio četiri mjeseca u samici jer je štrajkao zbog loših uvjeta u logoru. Stražari su ga pretukli tako jako da nije mogao ustati 7 dana.
Prema američkom ministarstvu vanjskih poslova, barem 18 zatvorenika je mučeno do smrti.
