Vukovarski branitelj iz Domovinskog pokreta, Tomislav Josić, u eksluzivnoj izjavi za Croniku rekao je što misli o promjeni Statuta Grada Vukovara, ali i potrebi inzistiranja na korištenju hrvatskog jezika u Hrvatskom saboru, koji Dragana Jeckov iz redova Vladinog koalicijskog partnera SDSS-a uporno izbjegava.
Dok su promjenu Statuta Grada Vukovara Srbi iz redova SDSS-a dočekali s razočarenjem, Tomislav Josić iz Domovinskog pokreta za Cronika.hr je rekao:
“Ja sam zadovoljan što je tako. Žao mi je što je taj Statut uopće mijenjan. Znači, 2009., ako se dobro sjećam, HDZ je promijenio Statut Grada Vukovara, dok je bila Sanaderova Vlada. Ona je i omogućila uporabu tog dvojezičnog pisma. Ja se nadam da će ovo malo vratiti grad Vukovar u nekakav mir. Imali smo sad jedno vrijeme i oko toga problema i vjerujem da će svi građani koji razmišljaju hrvatski da se složiti samnom i reći da je to jako lijepo što je Statut promijenjen i da skinemo to više s dnevnog reda.
Iako je i ovaj popis sad koji je bio, pokazao neke sasvim druge brojke, nažalost politike su kod nas uvijek problem. Možeš promijeniti Statut Grada, ali ništa time nisi napravio za sva vremena jer doći će neka druga politika koja sve to opet može promijeniti i napraviti nekakve probleme. Znači, kad bi se kod nas sve pošteno radilo ne bi mi imali nikakvih problema po mnogim pitanjima. Nažalost, znamo i sami da kod nas ima raznih muljanja i prikazivanja raznih podataka zato što to nekome u nekom trenutku odgovara. Kad bi se radilo kako Bog zapovijeda mislim da bi svima u Hrvatskoj bilo puno bolje, ali nažalost, mislim da to politikama ne odgovara.
Je li Srbima u Vukovaru zaista nedostaje ćirilica i službeni srpski jezik ili je to čista politika?
Ja vjerujem da ovdje ima dosta ljudi koji su Srbi, a da ne znaju pisati i čitati ćirilicu, a i ne koriste je. Ćirilica se nikada nije koristila. To je jednostavno politika – “mi to želimo, nama to treba, nema veze hoće li nam to donijeti nekakvih problema ili ne, mi to želimo”. Ja vjerujem da je to najvećim dijelom samo politika koja želi jednostavno istaknuti “nas tu ima i mi imamo pravo na to”. Čim imaš vanjska obilježja zna se da njih tu ima. Na tome najviše inzistiraju članovi SDSS-a. Ovi koji nisu u SDSS-u, mislim, da to njih i ne zanima. To su političke igre, mi ćemo vama dati ovo, a vi ćete nama na osnovu toga dati ono… A, mislim da se politika baš i ne brine o stanovnicima i građanima, nego politika se bavi sama sa sobom.
Znači ova izjava Jeckov kako bez obzira na broj Srba u Vukovaru, treba dopustiti službeni srpski jezik i ćirilicu, nije ništa do politička izjava?
Na sve što ona govori ja ću uvijek reći da nema potrebe, da je to čista politika. Ja bi volio da se po gradu Vukovaru napravi anketa među građanima srpske nacionalnosti koliko njima to znači i koliko oni to trebaju i ja vjerujem da bi čak i tada u manjini bili oni koji to žele i koji inzistiraju na tome. Velika većina bi rekla nas to uopće ne zanima. To čujem svakodnevno, međutim, politika uvijek radi onako kako to njoj odgovara.
Što Domovinski pokret kaže na njezino inzistiranje na srpskom jeziku pri izlaganju u Hrvatskom saboru?
To je naša sramota, ne samo Domovinskog pokreta, već svih političkih stranaka u Hrvatskoj. Ako je to Sabor RH trebao bi se koristiti službeni hrvatski jezik. To je isto kao na hrvatskim televizijskim postajama, ne mogu voditelji tamo govoriti nekakvim dijalektom ili nekakvim narječjem. Znači, on se mora služiti, i služe se većinom svi, hrvatskim književnim jezikom. Tako i ovdje.
Po meni, kako ti kod kuće govoriš i kojem se bogu moliš to nikoga ne zanima, međutim kad izađeš van moraš se ponašati u skladu s ostalima i govoriti onako kako svi ostali govore. To je jednostavno njihovo provociranje. Oni namjerno to rade. Ja bih nekad rekao da su Srbi u Vukovaru veći Srbi od Srba u Srbiji. Oni jednostavno žele da se istaknu i daju do znanja da su oni ti i zato tako i govore. To je jednostavno njihovo pravo i ne možemo mi njima to zabraniti. Kad ti izađeš iz Sabora ti kod kuće pričaj kako god želiš, međutim tamo bi trebalo pričati službenim jezikom – hrvatskim.
Ja vjerujem da u Saboru ima puno onih kojima smeta takav izričaj, međutim možemo li to zakonom zabraniti? Naravno da možemo, jer mi imamo zakon u kojem se kaže da je službeni jezik u Hrvatskoj hrvatski i službeno pismo je latinica. Samo, to trebamo isticati i trebamo se toga držati. Međutim, kod nas se velike većine zakona koje imamo pridržavamo samo u posebnim prigodama, a u ostalim prigodama zaboravimo sve. Znači, kad bi se držali zakona ne bi uopće morali raspravljati o tome, znalo bi se što bi se trebalo raditi i kako bi se trebalo raditi. Nažalost, mi zakon ne poštujemo, svako gura svoje i zato imamo tu problematiku i zato raspravljamo o tome koji jezik bi se trebao koristiti u Hrvatskom saboru. Znači, ako je službeni jezik hrvatski, onda se taj jezik treba i koristiti.
