Nakon dvije godine Irci će ponovno proslaviti Dan sv. Patrika, svog zaštitnika.
Nakon dvije godine u kojima se zbog Covida nije mogao proslaviti Dan sv. Patrika, Irska danas na središnjoj paradi koja će održati na ulicama centra Dublina očekuje stotine tisuća irskih i međunarodnih posjetitelja.
Koordinatori svečane parade obećali su kako će ove godine svečanost biti bolja nego ikad, a označiti će ponovno “otvaranje Irske”. Uz 250 izvođača koji će biti uključeni u pripremu rute i postavljanje pozornica očekuje se 400.000 promatrača i 3.000 sudionika povorke.
Organizatori su odlučili da se Irska u proslavi sv. Patrika solidarizira s narodom Ukrajine te je duž puta parade, koja je inače gotovo u cijelosti prekrivena zelenom bojom, postavila 100 transparenta na svjetiljke u plavim i žutim bojama Ukrajine.
Također, će se na mostovima preko rijeke Liffey u srcu grada, za vrijeme svečane parade umjesto irske trobojnice pojavljivati ukrajinska nacionalna zastava.
Posjetitelji festivala pozvani su da donesu predmete poput ukrajinskih zastava kako bi pokazali svoju solidarnost s Ukrajinom koja trpi ratne strahote zbog ruske invazije na tu zemlju.
Najpoznatiji pubovi u Dublinu pripremili su se za najprometniji dan u godini, kada bujica ljudi navali u pubove koji se otvaraju točno u podne i stvori sjajnu atmosferu.
Inače, Dan sv. Patrika slavi se u gradovima diljem svijeta, posebice u SAD-u, a proslave predvodi irska dijaspora i iseljenici.
Tko je bio sv. Patrik
Iako se Irska naziva otokom svetaca nijedan od njih za Irce nije poput sv. Patrika, unatoč tome što po rođenju i krvi nije bio Irac, već Britanac.
Irci ga svojim starim keltskim jezikom zovu Padraig. Magonus Sucatus Patricius rodio se negdje oko godine 385. od kršćanskih roditelja u Britaniji, koja je tada stajala pod rimskom vlašću i dobrim dijelom bila romanizirana.
Njegov otac Calpurnius, sin đakona Potita, bio je dekurion ili gradski savjetnik Tabernije, mjesta u Britaniji, koje se danas ne može identificirati, a pored grada posjedovao je “villulam” – poljsko dobro. Dragocjene podatke o svom životu ostavio nam je sam Patricije u spisu zvanom Ispovijest.
U njemu je napisao kako je njegov otac bio i svećenik, no vjeruje se kako je to postao u starosti. Naime, u to vrijeme zakon o svećeničkom celibatu na Zapadu nije bio tako strog kao kasnije. Mladi je Patrik provodio lagodan život tadašnjih povlaštenih društvenih slojeva. Nije mario ni za studij ni za kršćansku krepost, ne znajući čak, kako je napisao, ni za “Boga živoga”.
Priznavajući svoj nedostatak literarne izobrazbe i produbljene retorike sam sebe je nazivao “Patrik najprostiji grješnik i niži od svih vjernika”, naglašavajući pri tom milost svog obraćenja, božanski poziv na apostolat te svoju savršenu poslušnost Duhu, kao i uspjeh svoje misije u Irskoj. .
Kada je Patriku bilo 16 godina, jednog se dana nalazio na očevu imanju i tada ga s tisućama drugih žrtava ugrabiše irski gusari te odvedoše u Irsku i prodaše kao roba.
Patrikov gospodar odredio ga je za pastira ovaca. Nalazeći se uz stado u samotnim brdima i šumama, Patrik je našao Boga i to je bilo sudbonosno otkriće čitava njegova života. Predao se životu pokore i molitve, a Bog ga je na taj način polako spremao za njegov životni poziv. Nakon 6 godina ropstva jedne je noći posve jasno čuo glas koji mu je naviještao skoro oslobođenje i koji ga je slao na obalu prema lađi. Bila je to lađa koja ga je odvela natrag u domovinu.
Ne doduše izravno i odmah, već zaobilaznim putem. Pouzdavajući se u tajanstveni glas, Patrik je napustio svoga gospodara, na morskoj obali doista pronašao lađu te zamolio kapetana da se smije ukrcati. To je bilo negdje u proljeću godine 407. Nakon tri dana vožnje iskrcaše se negdje u sjevernoj Galiji, koja je tada bila opustošena što od Vandala što od vojnika nametnika Konstantina III. Za Patrika je taj bijeg bila prava odiseja puna nezgodnih dogodovština.
On i njegovi suputnici morali su putovati 28 dana, a tijekom puta ponestalo im je hrane i živeža. Na Patrika, kao nekoć na Jonu, navališe njegovi poganski plačidrugovi neka se moli svome Bogu i neka ih spasi od gladi. On ih je poslušao, pomolio se i brzo se namjeriše na krdo svinja. Bili su spašeni. Nije poznato kada i gdje se Patrik oprostio od svojih sudrugova niti kako se vratio u domovinu, ali zna se da se ipak sretno vratio svojoj kući i obitelji. No, njegov životni roman time još nije gotov, još ga čeka glavna radnja. Patrik je jedne noći, kao nekoć i sv. Pavao u Troadi, usnuo neobičan san. U njemu je vidio kako ga Irci, koji su u većini bili pogani, zovu k sebi da ih pouči u kršćanskoj vjeri. O snu je ozbiljno razmišljao, molio se i došao do uvjerenja da ga sam Bog zove natrag u Irsku da mu povjeri jednu veliku apostolsku misiju. Za nju se valjalo ozbiljno pripremiti, a Patrik je to i učinio. Otputovao je u Galiju gdje se u gradu Auxerreu pod vodstvom tamošnjeg biskupa sv. Germana upisao na studij i tako se pripremao za svećeništvo.
Bio je najprije zaređen za đakona. U duši je stalno nosio želju za Irskom. Ona ga nije napuštala. Njegovi pretpostavljeni stavljali su ipak u pitanje je li prikladan za takvu zadaću. Po njihovu sudu još je uvijek bio nisko naobražen. Godine 431. sam papa Celestin I. posvetio je za biskupa i misionara Irske đakona Paladija poslavši ga “Ircima koji vjeruju u Krista”.
Već tada je za tu misiju bio kandidiran Patrik, ali je odbijen jer je neki njegov prijatelj otkrio jedan njegov grijeh iz mladosti što mu ga je u tjeskobi savjesti nekoć povjerio. Sljedeće noći Patrik je imao viđenje u kojem je ohrabren neka se tim odbijanjem ne plaši, on će ipak biti apostol Irske. To ga je još više utvrdilo u njegovu pozivu. Vjeran je Bog i Svoje obećanje Patriku je ispunio. Napokon je on bio posvećen za biskupa u Irskoj, vrlo vjerojatno kao Paladijev nasljednik. Patrik je dobro poznavao ne samo irski jezik već i društvenu i političku strukturu otoka.
Irska je tada bila podijeljena u veliki broj plemena, koja sačinjavahu nezavisne države, zvane “tuatha”. Patrik se obraćao pojedinim vladarima za dopuštenje da smije na njihovu području nesmetano evangelizirati. Znao se poslužiti i darovima koje bi dijelio i kraljevim savjetnicima. Sredstva za to vjerojatno su mu dolazila od crkve matice njegove misije, a nešto je dobio i od svoje baštine. Postojano je odbijao sve darove od svojih vjernika da bi tako izbjegao svaki prigovor zbog lakomosti ili čak simonije. Patrik se u naviještanju obraćao najprije kraljevima i odličnicima, a njihov prijelaz na kršćanstvo slijedio je onda i priprosti puk.
Još je jedno veliko djelo Patrik učinio u Irskoj. Uveo je monaštvo, kakvo je vidio da cvate u Galiji. Ti će irski monasi kasnije odigrati veliku ulogu ne samo u Irskoj već i po Europi; postat će vjerovjesnici novih europskih naroda. U svojim spisima Patrik spominje velik broj monaha. Bila je to prava eksplozija duhovnih zvanja. I muškarci i žene jednako se Bogu posvećivahu u dragovoljnom djevičanstvu.
Među njima je bilo onih koji su potjecali iz najviših društvenih krugova, ali i robova. I sve su to većinom bili mladi, koji su bili daleko više otvoreni prema kršćanskim idealima nego njihovi roditelji. Patrikovo naviještanje i rad imali su silan uspjeh. Kršćanstvo je dopiralo i onamo gdje ga prije njega nije bilo. No bilo je i otpora prema kršćanstvu, osobito od druida, starih keltskih poganskih svećenika. Sam Patrik pripovijeda o čestim progonstvima i klevetama kojima je bio izložen, pa čak i od prepada koji su stavljali u opasnost i sam njegov život.
Tako je jedanput sa svojim suradnicima bio zatvoren kroz 15 dana i pušten tek na intervenciju nekih vrlo utjecajnih prijatelja. Patrik je mislio i na mučeništvo, a bio je na nj ne samo spreman već ga je i želio, no Bog je drukčije odredio. U organiziranju Crkve Patrik je slijedio uzore na europskom kontinentu prilagođavajući se ipak mjesnim prilikama koje su bile posve drukčije od onih u Europi, gdje je sve bilo organizirano po rimskom ukusu. Patrik je osnivao biskupije koje su se vjerojatno poklapale s područjem pojedinih plemena. Biskupi su imali potpunu vlast u svojim biskupijama, a rezidirali su u selima, jer gradova nije bilo. Oko biskupijskih sjedišta uz katedralne crkve organizirani su i kaptoli.
U svojoj Ispovijesti sv. Patrik zahvaljuje Bogu što je mnoge narode duhovno preporodio. Evo toga lijepog teksta:
“Neprestano zahvaljujem Bogu što me je sačuvao vjernim u napastima. Zato danas mogu pouzdano prikazati Kristu, svome Gospodinu, kao žrtvu svoju dušu, živu hostiju. On me sačuvao u svim mojim tjeskobama. Mogu uskliknuti: Gospodine, tko sam ja i na što si me pozvao kad si me obasuo tolikom rječitošću? Stoga neprestano slavim i uzvisujem Tvoje ime gdje se god nađem, ne samo u sreći nego i u nevolji. Što god mi se dogodilo, bilo dobro bilo zlo, jednako moram prihvatiti i Bogu stalno zahvaljivati.
On mi je pokazao kako ću u Njega nepokolebljivo vjerovati, a On me je i uslišao. U svojim posljednjim danima ni sam nisam svjestan kako sam se prihvatio ovoga pobožnog i divnog pothvata. Kao da sam nasljedovao one propovjednike o kojima je Gospodin nekoć govorio da će naviještati Njegovu Veselu vijest i da će Mu biti svjedoci pred svim narodima. Odakle meni ta mudrost, kad je prije nisam imao, kad nisam znao ni brojiti dane, niti sam dublje poznavao Boga? Po tom sam daru ostavio domovinu i roditelje i došao Ircima propovijedati Evanđelje. Tu sam od nevjernika pretrpio mnoge nevolje da okušam gorčinu izgnanstva. Bio sam strašno i mnogo progonjen, čak bačen u okove.
I tako sam dao svoju slobodu u korist bližnjega. Ako sam dostojan, evo sam spreman da rado i bez otezanja i život svoj predam za Boga. Ako Gospodin dopusti, želim život svoj istrošiti za Nj sve do smrti. Mnogo sam dužan Bogu, koji mi je udijelio toliku milost da sam mnoge narode preporodio i utvrdio za Boga. I svagdje sam redio svećenike za tek pokršteni narod. Gospodin ih je birao s kraja svijeta, kako je nekoć obećao preko proroka: K tebi će doći narodi s kraja zemlje, i reći će: Kako su naši očevi gradili kumire od kojih nema koristi. I opet: Postavio sam te za svjetlost narodima da budeš spas svima do kraja zemlje. Tu želim dočekati obećanje onoga koji nikada ne vara, kako u Evanđelju obećaje: Doći se od istoka i zapada i sjest će s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Vjerujemo da će tu zbilja doći vjernici iz čitavog svijeta.”
