Od nedavno je Moskva stavila prioritet napadima na elektrane diljem Ukrajine, oštetivši više od trećine velikim napadima projektilima i lebdećim streljivom.
Oleksandr Kharchenko, voditelj Centra za istraživanje energetske industrije, nazvao je to najvećim napadom na infrastrukturu od Drugog svjetskog rata.
“Rusija koristi istu taktiku koju je nacistička Njemačka pokušala primijeniti protiv Britanaca 1940.,” rekao je Federico Borsari, stručnjak u Centru za europsku politiku i analizu za Kyiv Independent.
Rusija je dosad upotrijebila tisuće balističkih i krstarećih projektila, od kojih svaki košta milijune dolara. Ovo je za Rusiju postalo neodrživo. Na kraju je morala omjeriti svoje precizne, visokotehnološke projektile, nesposobna održati domaću proizvodnju sa stopom upotrebe. Kako bi nastavila pritiskati Ukrajinu iz daljine, Rusiji je bilo potrebno drugo rješenje.
Odgovor je pronađen u masama jeftinih iranskih “kamikaza bespilotnih letjelica”, od kojih su deseci napadali elektrane i stambene objekte u Ukrajini u proteklih nekoliko tjedana.
Predsjednik Volodimir Zelenskij rekao je da je Rusija naručila više od 2400 ovih bespilotnih letjelica. Stručnjaci kažu da su većina od njih modeli Shahed-136, ali čini se da su i drugi modeli, također, isporučeni. To uključuje Mohajer-6 jurišne bespilotne letjelice koje nose odvojeni teret poput turskih bespilotnih letjelica Bayraktar TB2.
Taktika bespilotnih letjelica
Iako je nevidljivo i teško ga je uočiti, lebdeće streljivo je sporo i lako ga je uništiti. Njihova najopasnija osobina je njihova potrošnost. Korištenjem zajedničkih dijelova, svaka bespilotna letjelica košta do 30.000 dolara, što čini isplativim poslati više njih odjednom, prisiljavajući Ukrajinu da koristi skupe projektile protuzračne obrane i ne uspijeva spriječiti opasni dio da prođe.
Iako Ukrajina ima sustave protuzračne obrane i dobiva ih sve više od Zapada, to nije ni približno dovoljno da zaštiti svu kritičnu infrastrukturu i gradove u cijeloj zemlji. Ukrajina je ogromna, po površini najveća europska država.
Ukrajina će trebati mnogo više sustava od svojih saveznika ako se nada prebroditi zimu sa značajnim dijelom svoje kritične infrastrukture netaknutom. Mnogi od njih će, nažalost, biti skupi. Ukrajina će, također, morati prilagoditi svoj pristup protuzračnoj obrani kako bi mogla poraziti maksimalan broj iranskog oružja uz najmanju moguću cijenu.
Partnerstvo Rusije i Irana
Rusko partnerstvo s Iranom pogoduje objema stranama. Iran ima jači domaći program proizvodnje dronova od Rusije. Bespilotne letjelice, projektili i lebdeće streljivo značajan su dio njegove vojne doktrine. Iran se, također, manje oslanja od Rusije na strane komponente, koje je teže dobiti dok su pod sankcijama.
Naime, i Iran je pod međunarodnim sankcijama i ima problema s Washingtonom, koji se povukao iz iranskog nuklearnog sporazuma i ponovno uveo sankcije 2018. SAD je ubio kritično važnog general-bojnika Qassema Soleimanija, zapovjednika iranskih snaga Quds, specijaliziranog za nekonvencionalno ratovanje i obavještajne službe.
Iran ima i zategnute odnose s Ukrajinom nakon što je oborio let ukrajinskog međunarodnog zrakoplova u blizini Teherana, ubivši svih 176 ljudi u avionu. Iranske vlasti tvrdile su da su mislile kako se radi o neprijateljskom vojnom zrakoplovu, ali to objašnjenje nije zadovoljilo Ukrajince, koji su tražili kaznenu odgovornost i odštetu za svaku žrtvu.
“Iran zapravo nema toliko toga za izgubiti,” rekao je Marcel Plichta, bivši analitičar u američkom Ministarstvu obrane. “Mogu puno dobiti jer… ako ulažu novac u svoje gospodarstvo – a dronovi su dio njihove regionalne strategije – to znači, samo u smislu ekonomije, da mogu financirati veću proizvodnju.”
Svi znaju da Iran isporučuje tehnologiju Rusiji, ali Teheran je to odlučno opovrgnuo, baš kao što je opskrbio bespilotnim letjelicama Houthi snage u Jemenu.
“Uglavnom je standardna politika poricati da izvoze dronove,” rekao je novinar koji prati tehnologiju, David Hambling.
Rusija je također nastojala sakriti izvor ovog oružja vjerojatnim dopremanjem u dijelovima i konačnim sklapanjem u Rusiji. U skladu sa svojim izgovorom, Rusija je preimenovala Shahed-136 u “Geran-2”. Njegov manji brat, Shahed-131, nazvan je “Geran-1”.
Rusija se priprema na uništavanje ukrajinske infrastrukture
Tijekom ljeta mogli su se pratiti deseci iranskih letova za Rusiju, koji su mogli prevoziti vojnu opremu.
John Kirby, glasnogovornik Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD-a, rekao je da je Iran poslao vojne instruktore u Ukrajinu pod ruskom okupacijom kako bi pomogli Rusima da učinkovitije lansiraju bespilotne letjelice. Ukrajina je izjavila da je 10 iranskih trenera ubijeno u Ukrajini. Teheran je službeno demantirao ove tvrdnje.
“Rusija je očito posramljena zbog toga – to je njezina percipirana nesposobnost da napravi vlastiti arsenal lebdećeg streljiva,” rekao je Plichta. U jednom ruskom političkom talk showu, vrući mikrofon uhvatio je stručnjaka za obranu kojem je rečeno da izbjegava temu Irana i bespilotnih letjelica.
Rusija je tražila i rakete od Irana. Yuriy Ihnat, glasnogovornik zapovjedništva ukrajinskih zračnih snaga, rekao je da Ukrajina u ovom trenutku nema učinkovit odgovor za njih.
Jeftino i jednostavno
Shahed-136 i njemu slični obično se nazivaju bespilotnim letjelicama kamikazama, no točniji izraz je ‘lebdeće streljivo’. U biti, to u projektil za jednokratnu upotrebu koji lete poput UAV-a.
Ništa u vezi sa Shahed-136 nije komplicirano. To je 3,5 metara duga šasija s delta krilima, koju pokreće uobičajeni četverotaktni motor, kakav se može naći u automobilima i motociklima. Motor proizvodi prepoznatljivo zujanje, a Ukrajinci su ga nazvali “moped”. U nosu nosi bojevu glavu, obično s 30 do 50 kilograma eksplozivnog punjenja.
Navedeni domet Shahed-136 je između 1.800 i 2.500 kilometara, što mu omogućuje da gađa ciljeve u Ukrajini iz mnogo mogućih kuteva. Većina ih ima GPS sustav za navođenje, što znači da im nije potreban namjenski ljudski upravljač.
Mala veličina i trokutasti oblik daju Shahedu ograničene nevidljive karakteristike — teže ga je uhvatiti na radaru nego nešto je slučaj s velikim, stršećim krilima. Zapravo nema nikakve namjenske stealth značajke, poput premaza koji apsorbira radar ili zaštite motora.
Ono što ga čini težim za praćenje je način kako leti. Naime, Shahed dronovi često ostaju samo 100 metara iznad zemlje. Zbog toga ih je teže otkriti.
Kada se Shahed otkrije, vrlo ga je lako srušiti.
Pa, zašto bi nešto tako osnovno i ranjivo predstavljalo toliki problem za Ukrajinu? Odgovor je njihova ekstremna isplativost.
Shaheds-136 lebdeće streljivo svaki košta između 20.000 i 30.000 dolara. Lako ih je izgraditi, koriste uobičajene, lako dostupne dijelove i mogu se poslati u stotinama bez prevelikog opterećenja vojnog proračuna Moskve.
Prema Kyrylu Budanovu, šefu Uprave za obavještajne poslove Ministarstva obrane, Ukrajina je oborila više od dvije trećine Shaheda koje je lansirala Rusija.
Problem je što je za to potrošeno puno skupih resursa. Mnogi sustavi protuzračne obrane koštaju više od milijun dolara po raketi. Čak i prijenosni Stinger košta više od jednog Shahed-136.
Za zemlju koja ovisi o stranoj pomoći za obranu svog zračnog prostora, Ukrajina si ne može priuštiti da nastavi koristiti projektile od milijun dolara za uništavanje dronova od 20.000 dolara. Ipak, kada jedan dron može oštetiti kritičnu elektranu, Ukrajina si ne može priuštiti da ih ne obori.
