Novinarka Iva Anzulović, prva u nizu govornika na propalom jučerašnjem prosvjedu, okomila se na Daria Kordića, pravomoćno oslobođenog dijela optužnice, nakon što je bio žrtveno janje i proveo 17 godina u Haškom zatvoru.
Govor koji je održala na jučerašnjem prosvjednom skupu na Trgu žrtava fašizma pod sloganom “Dajemo vam otkaz”, a u organizaciji Inicijative “Slobodni zajedno”, Iva Anzulović, koju je organizator Andrija Klarić najavio kao slobodnu novinarku, započeo je veličanjem kulture Zagrepčana.
Anzulović je rekla kako su Zagrepčani kulturni ljudi koji znaju bonton. Je li svjesno ili nesvjesno time poručili ostalim stanovnicima Hrvatske kako su nekulturni i ne znaju reći “dobar dan, hvala i molim”. Objasnila je i kako se Zagrepčani prvo operu, a potom stave parfem, što je jako pohvalno, no iz Anzulovićkinog govora ne da se zaključili kako je procijenila da se ostali građani Hrvatske ne peru, već valjda svoj smrad prikriju parfemom.
Iz njezinog govora postavlja se pitanje je li to bio skup veličanja Zagrepčana i želje da se Zagreb riješi “dotepenaca” poput, primjerice Hercegovaca, kada je konkretno pok. Bandića spomenula uz pranje i parfem!? Pitanje je zašto su onda tu bili pozvani Vukovarci u čijem gradu su i prije Domovinskog rata živjeli Hercegovci, a jedan od njih, Blago Zadro, ostao je u povijesti zapisan velikim slovima.
Anzulović se okomila na Daria Kordića
A, onda se novinarka Anzulović, ničim izazvana okomila na Daria Kordića, čovjeka koji je “ponio križ” za tadašnji vrh Republike Hrvatske i kao žrtveno janje u Haškom zatvoru proveo punih 17 godina odvojen od svoje obitelji i onog najvažnijeg – slobode.
Zanimljivo je da se Anzulović nije mogla sjetiti niti jednog zločinca s Ovčare ili Veleprometa, pa prozvati hrvatsku Vladu što još uvijek slobodno šetaju Hrvatskom, već se sjetila čovjeka koji je herojski izdržao sužanjstvo i nakon što je Haški sud odbacio dio optužnica, nakon 17 godina vratio se svojoj obitelji.
Anzulović nije prozvala vladajuće ni zbog koalicije s manjinama, što je jedinstven slučaj u Europi, a posebice s manjinom na čelu s Miloradom Pupovcem čija stranka i danas izražava iste stavove protiv Hrvatske.
Ne, Iva Anzulović okomila se na čovjeka koji je s krunicom, “kriv” što je branio svoju domovinu, dragovoljno došao u haški zatvor čekajući da Međunarodni haški sud donese oslobađajuću presudu.
Tko je Dario Kordić
Praktični vjernici znaju da Bog uvijek ima svoj plan, a imao ga je i s Dariom Kordićem i njegovom obitelji. Tako je Dario u maloj zatvorskoj sobi doživio susret sa živim Bogom, o čemu danas svjedoči svojim životom, a svjedočanstva rado dijeli s vjernicima kada god ga pozovu.
“Mnogo je Božjih zahvata u našoj obitelji. Krunica je bila uvod u sve to, ona je bila najmoćnije oružje s kojim sam došao u Haag. I prepustio sam se Gospodinu u svojoj maloj sobici i On me pročišćivao. Nisam bio ni svjestan koliko grijeha i koliko lošega ima u meni. Bog me odgajao u strogoj ljubavi i bio sam uronjen u tu Božju ljubav. Nakon godinu dana doživio sam živi susret s Bogom i od tada sam znao da mogu izaći iz toga uzništva kao najslobodniji čovjek,” svjedoči Dario Kordić.
Iako bi mnogi pali u depresiju zbog nepravde i presuda koje su donošene, Kordić je znao da Bog ima plan i da čekajući oslobađajući presudu treba biti strpljiv i ponizan. I bio je dugih 17 godina. Ali, za to vrijeme njegova vjera i odnos s Bogom jačali su, razvijali se i donosili plodove.
No, i iskušenja su bila velika, pa je u trenucima najvećeg zanosa i žara za Gospodina iskusio ona najteža. Jedno od takvih bilo je kada mu je supruga na Božić u petom mjesecu trudnoće rodila mrtvo dijete. A, onda mu je najmlađu kćer udario motor i teško joj ozlijedio lice. Unatoč tome Darijo Kordić istaknuo je zahvalnost Bogu jer je i u tim trenucima brinuo i pazio na njih i sve vodio u skladu sa svojim Božanskim planom.
Iako je doživio nepravdu, zbog koje bi mnogi bili ogorčeni, Kordiću je za vrijeme boravka u zatvoru rasla ljubav prema domovini.
Dario je bio političar, on u ratu nije ispalio ni metka, ali je bio u Lašvanskoj dolini koja je bila u okruženju i točno je, kako je pisalo u presudi, da je poticao narod na oružje.
“A, što je trebao kada su bili u okruženju, poticati da neprijatelje dočekaju s cvijećem,” rekao je prilikom njegovog oslobađanja Alkarski vođa Boško Ramljak.
Dario Kordić je samo obraćenje, kažu oni koji su slušali njegova svjedočanstva, doživio večer prije početka suđenja 12. travnja 1999.
“Oko tri sata u noći, život mi se promijenio. Bog mi je dao milost da gledam drugačije na život. Tu moju sobicu zabliještilo je svjetlo, koje je bilo nadnaravno. Nepripremljeni ste za to. Događa se nešto čudesno, svjetlo koje nije od ovoga svijeta. To je bilo svjetlo koje je opisom odgovaralo onom koje je vidjela sveta Faustina Kovalska. Osjećao sam se prelijepo. U tom blještavilu, vidio sam lik jednog svećenika u svećeničkim haljinama koji je imao lik nekoga od naše obitelji. Zatim sam čuo srce – ‘Ja sam Glas Božji, s tobom sam uvijek u svemu’. Ja sam odgovorio kao Blažena Djevica Marija, evo me, evo službenika tvojega Gospodine,” ispričao je Kordić na jednom od svjedočanstava na kojem je govorio kako je bio iznimno radostan zbog svega što se te noći dogodilo i kako se osjećao sretnim bez obzira na to što su ga vezanog vodili u sudnicu.
“Osjećao sam se kao ptica. Gospodin mi je dao tu milost da sam se osjećao slobodan iako sam bio u ćeliji. U vrijeme zatočeništva bilo mi je najbolje, ne zato što sam bio odvojen od obitelji, od djece – to je bilo iznimno teško. Bio sam radostan jer je to bilo vrijeme u kojem sam Gospodina mogao doticati. I tada sam se mogao pripremiti za sve,” svjedočio je Kordić za Jutarnji list.
Nitko od prisutnih prosvjednika nije se pobunio
Ono što je, zapravo, najšokantnije u cijelog priči je to što nitko od prisutnih prosvjednika, među kojima je bio i određeni broj branitelja, nakon što se Anzulović obrušila na Daria Kordića, nije reagirao. Za Kordića je manje važno što novinarka Anzulović nije priznala presudu Međunarodnog suda u Hagu i to što je u zatvoru proveo punih 17 godina – puno je bolnije što je izostala reakcija.
No, kada se sve skupa sabere, sam odnos prema onima koji su krvlju natopili hrvatsku zemlju u zamjenu za slobodu, za demokraciju u kojoj svatko može stati pred mikrofon i izvrijeđati svakoga, pa i svetinje, dno je dna u Hrvatskoj, pa ništa više i ne treba iznenaditi.
