Od VRO Oluja prošlo je 27 godina, a Srbi još uvijek nisu shvatili da su u hrvatskoj državi upravo oni izazvali rat, okupirali dio države Hrvata, radili barikade, protjerivali hrvatski narod, mučili, zatvarali i klali. Pravo pitanje je prave li se blesavi ili zaista ne shvaćaju da je Oluja bila legitimna vojna akcija kojom su Hrvati morali osloboditi svoju državu!?
Ono što je u ljudskim glavama teško je shvatljivo. Puno puta razgovarala sam s psiholozima i psihijatrima postavljajući pitanje kako je netko od dobrog susjeda preko noći pretvorio se u bradatog četnika sa šajkačom spreman na silovanje, klanje, mučenje… Nitko mi nikada nije dao odgovor, jer ga očito i nema.
Upravo stoga je teško shvatiti zašto Srbi i danas, 27 godina poslije vojno redarstvene akcije Oluja ne uspijevaju ili neće shvatiti da su upravo oni uvukli hrvatsku državu u rat, razrušili je, ubili 13.583 (zajedno s nestalima) osoba, od čega je 402 djece izgubilo svoje živote.
Srbi danas komemoriraju
Srbi se danas prisjećaju ubijenih tijekom Oluje u općini Gračac, a kao i svake godine na komemoraciju je došao saborski zastupnik Milorad Pupovac. Njegove riječi bile su tu da podsjete na stradanje Srba i kao što niti jednom prilikom kroz svoje poznate govore sve ove godine nije podsjetio zašto je uopće došlo do rata koji je izazvao stradanja, nije uputio ni riječi isprike Hrvatima.
“Znamo da je bilo vremena prije nas i da će biti vremena poslije nas, nakon nas, ali znamo i to da je naše vreme i naše mjesto jedino koje ćemo imati i zato ga trebamo živjeti na dostojanstvo naših najboljih predaka,” rekao je Pupovac i doda:
“Jedan od njih je ovde pokopan iza ove crkve. Zove se Tomo Mandić, gornjogračački, zrmanjski sveštenik i otac Georgine Mandić, udane Tesla, majke Nikole Tesle. Dakle, da trebamo živeti na dostojanstvo naših najboljih predaka i na napretku i boljitku naših najboljih nasljednika. I kao što sam već rekao na početku s dostojanstvenim sjećanjem na one čiji su životi prekinuti zločinstvom kao što je to bio slučaj po jednom brojanju gotovo stotine, a po drugom preko stotine koji su tokom i nakon Oluje ubijeni na području općine Gračac. Sjećanju, kako knjige nestalih kažu, na 57 lica nestalih s ovog područja ove općine, također Srba, a kojih se ovdje nitko ne bi sjetio, kao što se nadležne vlasti nisu sjetile, a dobrog dijela se ne sjete ni danas te temeljem svoje pravne odgovornosti utvrde okolnosti njihovog stradanja i njihovog nestanka ’95 godine. Da nema vas, da nema naših prijatelja iz Antifašističke lige i Documente ovdje se nitko ne bi sjećao,” rekao je saborski zastupnik koji predstavlja srpsku manjinu i pojasnio:
“Ovdje i danas smo se okupili da bismo se sjetili i sveukupnog stradanja, progonstava, razaranja i ubistava. Često objesnih ubistava. I stradanja svih, bez obzira na vjeru i naciju, a naročito da se sjetimo naših sugrađana Hrvata iz ovog kraja i drugih krajeva Hrvatske. I drugih zemalja koje su iz njih morale izbjeći i ovdje se naseliti, jer i ta su stradanja jednako vrijedna naše empatije, našeg suosjećanja.
Zato, upravo ovdje treba reći da jedni govore da je Oluja čista kao suza, a drugi liju suze nad sudbinom čiju su sudbinu odredili upravo ljudi bez suza iz jedne i druge strane. Iz jedne i druge zemlje.”
Tko su ljudi bez suza koji su činili zločine?
Svi se mi sjećamo prvih barikada postavljenih upravo kod Knina 17. kolovoza 1990. Neki od nas vraćali su se s godišnjih odmora, a put preko Knina onemogućili su im bradati četnici o kakvima smo samo gledali u partizanskim filmovima koji su se često vrtjeli na tv programu. Kokarde, mitraljezi, smrdljivi bradati muškarci opasani redenicima nisu bili Hrvati koji su se odlučili na balvan revoluciju, već Srbi koji su živjeli u Republici Hrvatskoj. Manjina. Odlučili su baš tu braniti Jugoslaviju. Zanimljivo da im je baš hrvatska zemlja zapela za oko. Odlučili su stvoriti Veliku Srbiju i uništiti hrvatsku kulturu i hrvatski narod.
Pa, iako su na haškom sudu za tzv. Krajinu osuđeni ratni zločinci – Milan Babić, Goran Hadžić i Milan Martić ni danas Milorad Pupovac nije podsjetio svoj narod na krivnju i potrebu da se ispričaju hrvatskom narodu.
Da, Srbi su za vrijeme Jugoslavije živjeli u Hrvatskoj, no kao manjina. Potpuno isto, kao što su Hrvati koji su živjeli u Srbiji, bili i ostali manjina. Zašto Srbi, a posebice njihovi političari ne žele shvatiti da su kao manjina u Hrvatskoj potpuno isto kao što su, primjerice, manjina u SAD-u, Njemačkoj, Velikoj Britaniji ili bilo kojoj drugoj državi na svijetu, neshvatiljivo je. Ili možda shvatljivo s obzirom da im upravo hrvatski političari daju na važnosti uzimajući ih u svoju vladu i dozvoljavajući da odlučuju o stvarima o kojima manjine nigdje ne odlučuju.
No, da se vratimo na ljude bez suza. Tko su oni, gospodine Pupovac? Hrvatski vojnici ili četnici koji su ubijali, klali, silovali, pekli na ražnju zarobljenike na brdu kod Knina? Ili ste mislili na četnike koji su u logorima u Kninu “brinuli” o hrvatskim zarobljenicima i o onima dovedenim s Kupresa?
Zove li se to amnezija ili bezobrazluk?
Jeste li znali, uvaženi gospodine profesore, da su ti Vaši sunarodnjaci na hrvatskoj grudi zarobljavali Hrvate, pa i Vaše sunarodnjake koji su bili lojalni hrvatskoj državi, i vodili ih u logore gdje su ih mučili? Oni koji su prošli kninske logore prvo su zahvaljivali Bogu što nisu završili u Drnišu jer su tamo odmah klali, a kada su započele torture molili su Boga da što prije završe njihove muke. U staroj kninskoj bolnici bio je jedan od takvih logora u kojima su bili Hrvati i Kuprešaci. U sobicama u podrumu bilo ih je natiskano i po 20, a nijedan od njih ne bi znao je li bilo gore jutro kada su morali proći kroz kordon četnika koji su ih tukli palicama dok bi išli do wc-a i natrag do ćelije ili noć kada su pijani četnici dolazili u ćelije zabaviti se.
A, zabava je kretala natjeravanjem logoraša da tuku jedni druge. Kada bi se dobro pijano ismijali na muku zarobljenih ljudi, onda bi odabrali jednog i objesili ga na rešetke prozora. Stezali bi mu vrat konopom dok ne bi poplavio, a onda su ga pustili jer njegove muke su se trebale nastaviti i sutradan. Teško se logoraši prisjećaju i premlaćivanja, gašenja cigareta na njihovom tijelu ili glavi. Bilo je svakakvih mučenja kojih se teško sjeti normalan čovjek, pa sve do silovanja zbog kojih su neki izvršili i suicid jer s tim nisu mogli živjeti.
Srpski civili
I dok, gospodine Pupovac, pričate svojim profesorskim tonom o nedužnim civilima, treba se prisjetiti upravo njih koji su živjeli u Kninu i rado dolazili u dvorište logora kako bi pljuvali po hrvatskim zarobljenicima koji su izvedeni da bi izvršavali nemoguću misiju -kopali asfalt. O, bilo je tu i starijih žena i muškaraca, baka i dida, ali i djece – Vaših sunarodnjaka – koji su nosili štapove i tukli te jadne, pretučene, izmučene, često i silovane muškarce koji su samo branili svoju domovinu.
Vi nikada niste objasnili što su Vaši sunarodnjaci “branili” s redenicima i šajkačama koristeći tehniku klanja, vađenja očiju, rezanja ušiju, silovanja…
Zločinci trebaju biti kažnjeni
Ono što je najgore za Vas su Srbi koji su poginuli tijekom Oluje, njih stotinjak. Nekažnjeni zločin. Da, slažemo se, svaki zločin, svakog zločinca, treba kazniti, pa i onaj dizanja balvan revolucije, za što je ostalo puno nekažnjenih. I onaj protjerivanja hrvatskog stanovništa s njihovih ognjišta. Onaj, otvaranja logora i držanja zarobljenika u njima, a da ne govorimo o mučenjima i ubijanjima unutar tih logora. Mnogi su danas mrtvi koji su prošli kninske logore, a oni koji su živi na teret su i sebi i drugima jer nose uspomene koje liječe ili alkoholom ili hrpom tableta. I spoznaju da njihovi zvjerski mučitelji nikada nisu kažnjeni. A, složili smo se, zločin i zločince treba kazniti.
Jedino nam ostaje pitanje ono s početka – je li zaista srpski narod uvjeren kako bi ih bilo koja druga država u kojoj su manjina, pustila da nekažnjeno okupiraju njen dio teritorija i proglase svoju krajinu? Je li zaista srpski narod u Hrvatskoj uvjeren da je ono što su napravili bilo njihovo pravo, a legalno oslobađanje hrvatskog teritorija njihov egzodus i stradanje ili se jednostavno netko tu pravi blesav.
