Na današnji dan obilježava se Dan logoraša – Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata.
Prošlo je punih 30 godina od prve razmjene zatočenih iz logora na kninskom području čega su se u Kninu ispred stare bolnice, gdje se nalazio jedan od logora, prisjetili članovi Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora za Splitsko-dalmatinsku županiju.
Svaki srpski logor, bez obzira na mjesto u kojem se nalazio bio je strašan. Užasan. Riječima teško opisiv. Oni koji su ga uspjeli preživjeti razmjenu su doživljavali kao drugi rođendan. Nerijetko su na razmjeni po izlasku iz autobusa kleknuli i poljubili taj hrvatski komadić zemlje na kojem su ponovno bili slobodni.
Iako mi novinari ne bi trebali privatizirati medijski prostor, najlakše je pisati o doživljenom. Proživljenom.
Priča jednog logoraša
Vladimir Stanković bio je u autobusu koji smo čekali dok je u blizini nas stajao i kreveljio se dižući tri prsta punac Ratka Mladića. Upravo on je bio taj zbog kojega su pristali razmijeniti Vladu. Živcirao nas je onako čist, bez ijedne modrice, pakleno bezobrazan i svjestan da mu nitko ne smije ništa, ma koliko provocirao.
A, onda se autobus zaustavio i iz vida smo izgubili bezobraznika kojem smo na neki način bili zahvalni što je tu, spreman na razmjenu. Iz autobusa punog naših koji su mjesecima bili u logoru u Kninu u staroj bolnici izašli su svi. Doslovno svi. Jedan od njih kleknuo je, poljubio zemlju, digao se i krenuo prema nama. Nismo razumjeli, pogledali smo se jer Vlade nigdje nije bilo, a prema nama je išao čovjek kojega nitko od nas nije prepoznavao. Čovjek koji je ljubio hrvatsku zemlju.
Prišao je i široko se osmjehnuo, a na licu, glavi i rukama bili su mu tragovi ugašenih cigareta. Vladina sestra pogledala me s nerazumijevanjem, a onda počela plakati. Prepoznala je brata. Suze su nam se svima slivale niz obraze, no ovaj puta to su bile suze radosnice.
Dva mjeseca pakla u kojem je prvo sama vijest da je logoru bila šok, a onda bolna svjesnost da ne možeš napraviti ništa, ali baš ništa da mu pomogneš. Obilazila sam sva mjesta, zapovjednike, kolege iz 1. gardijske brigade kojoj je pripadao, zvala Split, molila u Međunarodnom Crvenom križu da me povedu. Vladu su skrivali prilikom svakog posjeta Međunarodnog Crvenog križa i tvrdili kako nije tamo. A, bio je i prilikom svake razmjene slao mi poruke i molio me da mu pomognem. Da je strašno i da će ga ubiti ako ne bude brzo razmijenjen.
A, onda sam uspjela doći do čovjeka koji je u Splitu bio glavni za razmjenu i koji mi je pomogao. I iako ga nikada nisam zaboravila, nažalost njegovo prezime nisam zapamtila unatoč tome što bih rado stisnula mu ruku i rekla hvala.
Muke koje su ostavile posljedice
Hvala unatoč svim teškim trenutcima koje obitelji proživljavaju s osobom koja je bila u logoru. Ipak, logor je mjesto toliko velike patnje i doživljenih poniženja koje ostavlja trajne posljedice.
Nažalost, danas su logoraši ljudi čije se patnje više ne poštuju, a za njihove muke nema razumijevanja. I upravo stoga, sve ih je manje. Razbolijevanja, suicidi, smrt odnose sve više života ljudi koji su u srpskim logorima prošli takve patnje o kojima je teško pričati.
Vlado se nije ubio, ali život mu se polako pretvarao u “gašenje” patnje, bježanje od nje i nevjerojatnu smrt u slobodnoj Hrvatskoj o kojoj nitko ne želi reći istinu, iako znamo da iza nje stoji bivši četnik koji ga je mučio u logoru i došao provesti godišnji odmor u selu u kojem je nekad živio.
Razočaranje
Dio bivših logoraša sjećanja i bol utapa u alkoholu. No, postoje i oni koji su bili psihički dovoljno jaki da logorske mjesece ostave iza sebe i krenu dalje. Jedan od njih je i Vilim Karlović, čovjek koji je imao snage napisati knjigu o proživljenom iskustvu, a koju je teško čitati i shvatiti da čovjek može toliko podnijeti i takvom snagom boriti se za život. Jedan od njih je i Stipe Mlinarić Ćipe koji se iz Saborskih klupa pokušava izboriti za pronalazak svih nestalih i prava onih koji su prošli logore.
No, iako Hrvatsku i danas vole istim žarom, upravo logoraši su svjesni da to nije država kakvu su sanjali dok su podnosili muke batinjanja, poniženja i teška mučenja. Upravo to razočaranje i svjesnost da je u Hrvatskoj dozvoljenje gaziti po svetinjama te da su upravo oni postali građani drugog reda nekima je gore i od logora.
Danas na Dan logoraša i sjećanje na razmjene koje su donosile toliko emocija, vrijeme je da se zapitamo kuda idemo. Jedan čovjek je na društvenim mrežama napisao kako je Afganistan napustilo 200.000 ljudi od kada su talibani na vlasti, dok je Hrvatsku napustilo 500.000 ljudi. Nažalost, i neki od ljudi koji su prošli logore napustili su svoju domovinu, a to je naš najveći promašaj.
