Ono što zločinci nisu znali, ili možda nisu htjeli znati, jest podatak da je fra Leon Migić prvi istaknuo zastavu RBiH s ljiljanima u Fojnici i postavio je na samostan, tako da se mogla vidjeti iz svih dijelova ovog grada… A ubili su ga upravo oni koji su nosili oznake sa ljiljanima. Članak je ovo koji je iznimno teško pročitati, a još teže nositi se s mislima nakon pročitanog… Bog im dao pokoj vječni.
U Franjevačkom samostanu u Fojnici, na današnji dan prije točno 29 godina, ubijeni su gvardijan samostana fra Nikica Miličević i vikar fra Leon Migić.
Njih su ubili četvorica pripadnika 302. motorizirane brigade Armije BiH iz Visokog Miralem Čengić, Nermin Zerda, Samin Mušinbegović i Vahid Begić. Zbog odnosa bosanskih franjevaca prema BiH i njihovog pomaganja ljudima za vrijeme rata, ne gledajući na ime i vjeroispovijest, ubojstvo fojničkih fratara se često opisuje i kao pucnjevi u samo srce BiH.
Kronika ratnog zločina
Kako je tog 13. studenog 1993. godine izgledao zločin opisao je kroničar samostana fra Miroslav Krajinović Carko.
“U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum.
Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su s verande i otišle obavijestiti SUP. Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili s verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’ Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’.
Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao. Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: ‘Daju nama, dajmo i mi drugima’. Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: ‘Što komu treba, nek’ napiše’. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 sata braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas“, zapisano je u samostanskoj hronici.
Ono što zločinci nisu znali, ili možda nisu htjeli znati, jest podatak da je fra Leon Migić prvi istaknuo zastavu RBiH s ljiljanima u Fojnici i postavio je na samostan, tako da se mogla vidjeti iz svih dijelova ovog grada. A ubili su ga oni koji su nosili oznake sa ljiljanima.
Vrhovni vojni sud je Čengića kao izvršitelja zločina 1994. godine osudio na 11, a Vrhovni sud BiH godinu kasnije na 15 godina zatvora. Ostala trojica su osuđeni na po šest mjeseci zatvora.
Međutim, franjevci u samostanu, kao i porodice ubijenih, do danas nisu dobili odgovor na pitanje tko je nalogodavac ovog zločina. Prije nekoliko godina uputili su zahtjev SIPA-i i Tužiteljstvu BiH da se provede istraga i otkrije nalogodavac zločina. Odgovor još nisu dobili.
