“Nitko nas ne čuje!” Ruske majke govore o dubokoj boli jer ne znaju jesu li im sinovi mrtvi ili nestali i o borbi za informacije o tome što im se dogodilo.
Prošlo je pet mjeseci otkako je Vladimir Putin poslao trupe u Ukrajinu i četiri otkako je Rusija objavila broj žrtava. Poginuo je 1351 ruski vojnik, rekli su tada, bez naknadnih ažuriranja.
Nema riječi ni o nestalima. “Obiteljima nije rečeno gdje su nestali niti okolnosti”, kaže Valentina Melnikova, koja vodi Odbor majki vojnika u Rusiji, javlja Sky News.
“Vrlo rijetko, neke od njih uspiju izvući od ljudi s kojima su služili detalje o tome što se zapravo dogodilo,” dodaje Melnikova.
“Povlačili su se i došlo je do bitke,” priča Melnikova svoju osobnu tragediju. “Sin mi je ubijen. Nisu mogli izvući tijela, bilo ih je puno tamo. Mještani su ih pokopali.”
Kaže da ju je o smrti sina obavijestila njegova vojna postrojba, ali da joj je rusko Ministarstvo obrane reklo kako je nestao.
Melnikova želi da njegovo tijelo donesu kući kako bi ga mogla pokopati, a udružila se s drugim majkama kako bi pokušala dobiti odgovore od Kremlja. Dočekujemo ih na moskovskom Lenjingradskom kolodvoru.
Neke su dugo putovale iz cijele Rusije kako bi se sastale i uručili svoj apel predsjedniku Vladimiru Putinu. Svaka žena nosi svežanj papira u plastičnim fasciklima, korespodenciju koju su prikupile oko nestanka svog sina ili muža.
“Nitko nas ne čuje i nitko nas ne želi slušati,” kaže Irina Chistyakova. “Ne mogu više. Imam samo 44 godine, a već sam kao starica.” Njezin 19-godišnji sin Kyrill nestao je prije četiri mjeseca. Pokazuje fotografiju nasmijanog, mršavog mladića u vojnoj ušanki, tradicionalnoj ruskoj krznenoj kapi i pita:”Zašto je moj sin bio tamo? Bio je vojni obveznik, samo tri mjeseca u vojsci, kada je poslan u Ukrajinu.”
Ne zna je li potpisao ugovor ili ne, ali joj je 22. veljače poslao poruku da ide na vježbu do ukrajinske granice.
“Htio je biti vojnik, želio je braniti svoju domovinu,” kaže ona. “A, sada izgleda kao da su zamoljeni da pomognu u obnovi neovisnosti Narodne Republike Donjeck (DNR) i Narodne Republike Lugansk (LNR). Moj sin je nestao u Harkovskoj oblasti, pa mi objasnite zašto je moj sin tamo?”
U Ministarstvu obrane kažu da ne mogu potvrditi je li njezin sin nestao ili je u zarobljeništvu. Njegovo se ime ne pojavljuje ni na jednom popisu. Smatra da će biti razmotren za razmjenu zarobljenika samo ako uspije dokazati da se nalazi u ukrajinskom zatvoru.
“Pozovi me u Ukrajinu! Pusti me da prođem kroz kamp, naći ću sina i smirit ću se,” kaže ona.
Nijedna od ovih žena nije osudila što su njihovi sinovi ili muževi radili u Ukrajini. One samo žele odgovore o njihovoj sudbini, a to bi moglo potrajati.
Melnikova kaže: “Nikada u našoj povijesti nismo se suočili s ovom situacijom u kojoj su naši upiti s vrlo konkretnim pitanjima dobili odgovore koji nemaju apsolutno nikakvo značenje. Nikakvo!”
Ispred ulaza u upravnu zgradu Kremlja, žene raspravljaju o svojim sljedećim koracima.
Recepcionerka im je rekla da se vrate sljedeći dan, da ured ne radi ponedjeljkom – još jedan sloj birokracije s kojom se svaka od njih bori mjesecima.
Dogovaraju se da će se ponovno sastati ujutro. “Iskreno, izgubila sam svaku nadu,” tužno kaže Svetlana.
