Kažu da je širenje panike kazneno djelo, pa je veliko pitanje je li svakodnevno medijsko bombardiranje o teškoj jeseni koja nas čeka tek gledanje u kristalnu kuglu, ispunjavanje sezone kiselih krastavaca, stvaranje depresivnog stanovništva ili nešto još gore.
Inflacija, skakanje cijena hrane, goriva i režija, pad standarda, nedostatak plina… teme su kojima smo bombardirani sa svih strana. Kao rezultat imamo iščekivanje, depresiju, nesigurnost, strah…
A, vani je sunce, more, turista kao nikad, eura iz Europskih fondova najviše do sad. Čemu onda strah od jeseni za koju nitko, pa ni oni koji gledaju u kristalnu kuglu, ne znaju kakva će biti?
Hrvatski narod preživio je teška vremena kada je s vrećicama odlazio u izbjeglištvo, ginuo i opet se vraćao na stara ognjišta. I krenuo ispočetka. Kada je poplava odnijela sve u istočnoj Slavoniji, ljudi su plakali i prkosno kretali opet od nule.
Pitanje je onda zašto bi se narod koji se uvijek znao snaći trebao bojati jeseni? Istina, vrijeme je donijelo puno modernizacije, manje posla, ali ne i više vremena. U kuće je uveden plin, a drva zaboravljena. No, sjetimo li se, ne tako davno, znali smo reći kako se ne ugriješ ako se ne griješ na drva, koja usput imaju i poseban miris. Da, trebalo je malo više truda oko oko cijepanja, unošenja i čišćenja, ali sve je to imalo svoje draži.
Jesen je nekada bila vrijeme kada se pripremala zimnica, jer jelo se domaće, a bilo je i jeftinije. Danas zimnicu prave rijetke domaćice, jer sve se može kupiti. No, cijene su visoke, a domaća zimnica je ipak domaća.
Za kuhanje je nekad, osim namirnica, trebala i mašta. Bilo je tu puno recepata koja su se prenosila s koljena na koljeno, pripremala brzo i nisu koštala puno. Ponekad je, kažu, potrebno mijenjati navike umjesto kukanja i straha za egzistenciju. Potrebno je često i malo hrabrosti i izlaska iz zone konfora da se stvari riješe. Kukanje i zastrašivanje o jeseni koja će možda biti baš dobra, bolja već ikad, ne isplati se.
Na kraju krajeva, nama je još uvijek dobro; ljudi se nisu odrekli automobila, jede se dobro, trgovački centri su puni. Možda nas pogled na one kojima je zaista loše, koji su gladni, žedni, bolesni i bez mogućnosti da pomognu sami sebi, potakne da shvatimo koliko smo sretni.
Svakodnevica na istoku Ugande.
