Ulazak Ivana Anušića, Osječko-baranjskog župana, u HDZ 2011. godine bio je svojevrsno iznenađenje, no da je dobro odabrao i trenutak i stranku pokazao je njegov streloviti uspon.
Danas je Ivan Anušić najprepoznatljivije lice HDZ-a u Slavoniji i Baranji, župan koji je za svoju županiju napravio jako puno. No, iako danas ostavlja dojam čovjeka koji jako dobro zna kuda je krenuo i kako tamo dospjeti, njegov životni put nije bio lagan.
Naime, u rat je otišao kao maloljetnik sa 17 godina. Prijavio se, ali ga nisu odmah primili, a on je “zaprijetio” kako će otići bilo gdje da brani svoju domovinu. I njegova dva brata i otac Ante, na rame su stavili puške i krenuli u obranu domovine, pa poslije i doma – svog Antunovca. Nije ih mimiošla tragedija te je kod Pulin Dvora poginuo njegov stariji brat Ante, ostaviviši za sobom trudnu suprugu. Bio je to veliki udarac za obitelj Anušić, no Ivan je nakon pada Antunovca krenuo dalje na bojišnicu sudjelujući u oslobađanju zaleđa Dubrovnika. Za tu u u strogoj tajnosti čuvanoj akciji, koju je vodio Janko Bobetko, Ivan Anušić je pohvaljen za hrabrost i to sa samo 18 godina.
Kao dragovoljac proveo je mjesec dana u Mostaru, a onda je uslijedila akcija Maslenica, nakon koje završava u Specijalnoj policiji MUP-a i sudjeluje u akciji Bljesak.
Njegov ratni put i uspjesi koje reda još od vremena kada je bio načelnik Općine Antunovac i posebice kao župan Osječko-baranjski, bio je povod za razgovor.
Ako bi Vas pitali tko je Ivan Anušić, što bi rekli, kako bi se opisali?
Najteže je govoriti o sebi i sebe ocjenjivati kao osobu. Mišljenje o meni bih ipak ostavio na procjenu ljudima koji me poznaju, bilo osobno ili putem mog djelovanja kao načelnika i župana. Neka sami procijene moje kvalitete, manjkavosti, vrline i mane.
Nakon što ste skinuli uniformu – ne znam je li odmah ili kasnije – ušli ste u politiku. Zašto politika i zašto HDZ i kako i gdje ste se vidjeli u politici?
Prva politička stranka u koju sam ušao bila je 1992. godine HSP. Tada sam bio pripadnik Hrvatske vojske i nisam se aktivno bavio politikom. Tek 2003. godine kada sam umirovljen iz 3. gardijske brigade, postajem politički aktivan na lokalnoj razini i 2005. godine kao kandidat za načelnika Općine Antunovac pobjeđujem na tim izborima i 12 godina vodim Općinu. Doduše, 2009. godine dolazi do razlaza između tadašnjeg vodstva HSP-a i mene i završavamo suradnju. 2011. godine sam se pridružio Hrvatskoj demokratskoj zajednici kroz koju nastavljam svoj politički put i djelovanje. Politikom sam se počeo baviti iz revolta, nezadovoljan načinom kako moja Općina funkcionira nakon mirne reintegracije i nakon obnove, želio sam nešto učiniti za moju općinu. Ušao sam u utrku za načelnika i pobijedio. Mislim da smo tijekom 12 godina napravili puno dobrih stvari za Općinu Antunovac i zadovoljan sam i danas kako općina izgleda, kako napreduje i kakva je njena budućnost. HDZ-u sam pristupio jer smatram da je jedino kroz Hrvatsku demokratsku zajednicu kao najsnažniju političku opciju u Hrvatskoj moguće mijenjati trendove i napraviti pozitivne pomake, stranku koja je u najteže vrijeme, devedesetih godina vodila Hrvatsku. Iz tih sam razloga u vrijeme Facebook prosvjeda, odlaska Sanadera i općenito vrijeme kada je HDZ bio na vrlo niskim političkim granama, smatrao da je najbolji trenutak za ući u stranku i provesti neke svoje naume u politici. Inače se u politici do tih okolnosti nikad nisam vidio i danas mi je nekad čudno sebe promatrati kao političara.
Kažu da ste kao načelnik Općine Antunovac napravili veliki iskorak što Vas je vinulo na čelo županije Osječko-baranjske. Čime se najviše ponosite iz doba kada ste bili načelnik Općine Antunovac, odnosno onim što ste učinili za Antunovac?
Funkcija načelnika Općine Antunovac je bila moja prva izvršna politička funkcija i to punih 12 godina. To je općina koja je iz potpune devastacije nakon Domovinskog rata praktički građena iz temelja. Danas ima 130 djece u vrtiću, treći puta proširujemo vrtićke kapacitete, statistički smo najmlađa općina po dobi stanovnika, općina je demografski najmanje stradala prema popisu stanovništva na istoku Hrvatske. Imamo razvijenu gospodarsku zonu, puno smo novca povukli kroz europske fondove i slovimo za jednu od najuspješnijih općina u Hrvatskoj. Danas se u Antunovcu traži nekretnina više i usprkos teškoj povijesti osobito za vrijeme Domovinskog rata, naša se općina revitalizirala i postala ugodno mjesto za život. Ponosan sam na sve što smo napravili i zasigurno je to doprinijelo mojoj prepoznatljivosti i prilikom kandidature za župana.
I danas živite u Antunovcu?
Od rođenja živim u Antunovcu i po meni je Antunovac idealno mjesto za život.
Za Vas u Hrvatskoj tvrde da ste jedan od najuspješnijih župana u Hrvatskoj. Vaš veliki uspjeh je Regionalni distribucijski centar. Kada će biti otvoren, koliko će ljudi zapošljavati i što će značiti za Slavoniju i Baranju?
Model rada i funkcioniranja sam kroz 12-godišnje iskustvo iz Općine Antunovac prenio i na Županiju. Znam što je potrebno Osječko-baranjskoj županiji, što trebaju naši žitelji, znam gdje su se u prošlosti radile pogreške i na čemu trebamo raditi i u kojem se smjeru kretati. Ključno je imati dobar tim ljudi koji će to moći zajedno s vama iznijeti i upravo smo to tijekom proteklih pet godina napravili. Od Regionalnog distribucijskog centra za voće i povrće, Gospodarskog centra, I. gimnazije, Revitalizacije prostora bivšeg OLT-a kao jedinstvenog u Hrvatskoj sportskog inkubatora. Riječ je o velikim, kapitalnim projektima koje Osječko-baranjska županija realizira kako samostalno, tako i u suradnji Gradom Osijekom i svim jedinicama lokalne uprave na području županije te u konačnici u suradnji s Vladom Republike Hrvatske i ministarstvima. Zajednički rad donosi rezultate koji su danas vidljivi i opipljivi u statističkom smislu, ono što je ključno reći da smo prije pet godina počeli mijenjati percepciju o Slavoniji i Baranji i okrenuli trendove u pozitivan smjer. Posljednjih mjeseci bilježimo rekordno visoku zaposlenost i rekordno nisku nezaposlenost, iz godine u godinu nam se povećava broj tvrtki i obrta, raste BDP i u tom smjeru ćemo nastaviti jer mislim da nas na tom putu više ništa ne može zaustaviti.
Uspješno povlačite EU sredstva i imate puno značajnih projekata. Što bi posebno izdvojili? Postoji li neki projekt kojim bi ispunili svoj cilj – vratili iseljenu mladost u Slavoniju i Baranju i vratili onu našu bogatu Slavoniju i Baranju koja bi mogla hraniti cijelu Hrvatsku?
Kroz sve programe, do sada je za područje Osječko-baranjske županije ugovoreno čak 7,4 milijarde kuna europskih sredstava. U samom smo vrhu po iznosu odobrenih sredstava u Hrvatskoj. Regionalni distribucijski centar za voće i povrće kojih je do sada već desetak trebalo biti na području naše županije te sustavi za navodnjavanje su nužni u vrijeme klimatskih promjena kojima svjedočimo, ako želimo poljoprivredu podići na višu razinu. Gospodarski centar koji gradimo pružit će osim adekvatnog sajamskog prostora koji nedostaje Gradu Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji i mjesto susreta poduzetništva, obrtništva, znanosti i inovacija. Gradimo I. gimnaziju u Osijeku, sagradili smo Srednju školu u Donjem Miholjcu, u pripremi je projekt revitalizacije OLT-a. Tu su i potpore koje su jedinstvene u našoj županiji poput sufinanciranja kamata na stambene kredite, beskamatnih kredita za mlade poduzetnike i niz drugih potpora iz županijskog proračuna. Slavonija i Baranja mogu hraniti Hrvatsku, ali je nužno okrenuti se novim tehnologijama i prilagoditi klimatskim promjenama, o čemu sam već govorio.
Postoji li uopće način da se ponovno privuče mlade koji su otišli trbuhom za kruhom i ostavili kuće u kojima žive njihovi stari roditelji, majke sjede na klupčicama i prebiru krunicu u molitvi da se vrate, a na brojnim kućama stoje natpisi “prodaje se”?
Postoji realan i objektivan problem kada govorimo o demografskoj slici koja nije samo specifična za Hrvatsku nego za sve zemlje u okruženju. Prvenstveno ulazak Hrvatske u Europsku uniju kada su se otvorile granice diljem Europe i kada su radna mjesta i uvjeti rada bili bolji u odnosu na Hrvatsku. Danas se to izjednačava. Jedan dio mladih ljudi se vratio i nadam se da će se vratiti većina njih. Mi kao država i kao sustav moramo još puno raditi na tome, no u Slavoniji je trend da se između 30-40 posto onih koji su otišli vratilo, nalaze si posao i ovdje nastavljaju svoju karijeru i obiteljski život. Taj trend trebamo poticati i osnaživati s našim mjerama kako bi još kvalitetnije ostvarili cilj povratka. Migracije su neminovne, demografski nije prazna samo Slavonija, moramo obratiti pažnju i na demografske tokove u Dalmatinskoj zagori, Lici, Banovini, na otocima i dijelovima Hrvatske koji su uz granicu. Moramo ih ojačati i demografski i ekonomski.
Možete li komentirati mogućnost izmjena izbornih pravila kojima bi se smanjio broj zastupnika u jedinicama na istoku Hrvatske? Hoćete li se suprostaviti tome i kako i hoćete li nastaviti biti uporni u radu na razvoju Slavonije i Baranje?
Već 2010. godine Ustavni sud je javno rekao da imamo problem. Politika 12 godina nije ništa radila po tom pitanju i naravno da je došlo do nesrazmjera unutar izbornih jedinica. Svjestan sam toga kao i činjenice da nemamo više stanovnika koliko smo imali ni Hrvatska u cjelini, a pogotovo neki dijelovi države. Ali ne mogu kao župan i kao netko tko dolazi s istoka reći da se slažem s tim da se četvrtoj ili petoj, a danas sutra i devetoj ili desetoj izbornoj jedinici uzmu na jednostavan način jedan ili dva saborska zastupnika i pribroje nekom drugom. Ako tako nastavimo, teoretski je moguće da ćemo za dva ili tri izborna ciklusa u izbornim jedinicama u kojima se demografski krećemo prema sve manjem broju stanovnika, imati situaciju da će se umjesto 14 birati 7 saborskih zastupnika, a u nekima drugim, prvenstveno mislim na Grad Zagreb birati 21 zastupnik. Mislim da to nije dobra politička poruka i da moramo naći model kako uskladiti izborne jedinice. Možda je promjena izbornog zakona rješenje, možda jednostavno na jedan drugačiji način treba prezentirati sve dijelove Hrvatske u Saboru. Jer izborna jedinica i saborski zastupnik ne predstavljaju samo broj stanovnika nego predstavljaju i prostor s kojeg dolaze. Na kraju će odluku donijeti Sabor i Ustavni sud, a na nama je da to poštujemo.
Kako su studeni i prosinac mjeseci koji nose tužna sjećanja iz Domovinskog rata, i to ne samo Vukovar, već i događaji u Baranji, moram Vas pitati kako ste se odlučili kao maloljetni branitelj uključiti u obranu domovine? Što su rekli Vaši roditelji? Je li Vas nešto posebno potaknulo na to – neki događaj, nešto što se dogodilo u Vašoj obitelji?
Ovo su najteži dani za Hrvatsku, kada su se najteže bitke vodile, a ja sam kao sudionik tih događanja posebno emotivan u ovo doba godine. Otišao sam u rat kao maloljetnik, sedamnaestogodišnjak, jer sam osjećao dužnost, poziv i obavezu da branim svoju domovinu, svoje selo i svoju kuću od agresora koji je krenuo na Hrvatsku s tenkovima, oružjem, dobrovoljačkim odredima, sa susjedima koji su do jučer živjeli s nama, a uzeli su puške i počeli nas gledati kao neprijatelje. Drugog izbora ni opcije nije bilo nego da obučem uniformu i priključim se obrani Hrvatske. Kada su vojne operacije u Slavoniji stale, nastavio sam braniti Hrvatsku i u Cavtatu, Dubrovniku, Zadru, na Maslenici, u Mostaru i na Velebitu i u Zapadnoj Slavoniju kroz akciju Bljesak i sve dok rat nije završio nisam htio skinuti uniformu. Smatrao sam to mojom obvezom i dužnošću, kako mene tako i cijele moje obitelji. I danas bih ako bi bilo potrebno postupio jednako.
Što Vas je posebno obilježilo u ratu? Što Vam je bilo najteže, što Vam se usjeklo u dušu?
Sve je u ratu teško i ružno, vjerujte, ne događa se ništa lijepo u ratnom stanju. Ono što mi je bilo najteže su izgubljeni životi bližnjih, obitelji i prijatelja u Domovinskom ratu. Ono što mi se urezalo u pamćenje iz tog vremena je da u ratu stekneš prijatelje, koje prvi put sretneš na ratištu, provedete 10, 20 dana u nekoj ratnoj akciji i do kraja života ostanete povezani na jednoj posebnoj razini kao suborci. U pravilu ne volim niti govoriti niti se puno vraćati u prošlost, da ne opterećujemo javnost s tadašnjim osobnim događajima jer u trenucima kao što je rat, vrlo malo lijepih stvari se može dogoditi. No i danas pamtim osjećaj nevjerojatnog ponosa i sreće kada smo oslobađali Zapadnu Slavoniju.
Teško se bilo vratiti iz ratnog kaosa u mir i ostati netaknut PTSP-om. Kako ste se Vi uspjeli vratiti i normalno nastaviti život i dobro funkcionirati?
Po završetku rata aktivno sam se nastavio baviti sportom, nastavio sam školovanje i završio Kineziološki fakultet u Zagrebu. Imao sam svoj sportski klub gdje sam bio i aktivni sportaš i trener mlađih uzrasta u dvije kategorije s ukupno 70-tak djece i tu sam nalazio sebe. Nakon toga sam stvorio obitelj koja mi je i dan danas uporište za sve što radim. Najgore što se moglo dogoditi svakom hrvatskom branitelju koji je prošao pakao rata je da ode u mirovinu. Mislim da smo tu kao država pogriješili jer svi oni koji su otišli u mladosti i punoj snazi u mirovinu jako se često nisu snašli u životu i dan danas se teško nose s prošlošću.
Što bi preporučili dragovoljcima, kako se nositi sa situacijom koja za njih nije laka?
Koliko god doživljavali neke situacije kao razočaravajuće, koliko god čitali komentare ljudi koji omalovažavaju Domovinski rat, branitelji moraju shvatiti da su oni pobjednici. Da smo mi pobijedili u Domovinskom ratu, da smo pobijedili deseterostruko jačeg agresora u nemogućim okolnostima, izolirani od ostatka svijeta 1991. godine uzdajući se samo u sebe, svoju snagu i hrabrost. Napravili smo čudo u koje nitko nije vjerovao. I dan danas nekima smeta što smo uspjeli stvoriti državu. Politički se moramo boriti za interese Republike Hrvatske i generacije koje dolaze iza nas. Nemojte da vas obeshrabre izjave pojedinih političara i njihove poruke dolazile oni iz susjedne ili naše države, mi smo pobjednici u Domovinskom ratu i nas će povijest pisati kao pobjednike. Naša pobjeda je čista kao suza, ponosna i hrabra iz koje mogu mnoge vojske svijeta učiti. Ne smijemo se osjećati poniženima i moramo biti svjesni svoje uloge u Domovinskom ratu i hrvatskoj povijesti.
Što mislite o nekažnjavanju većine ratnih zločinaca, koji su dugo, a neki i danas, nastavljali živjeti u Hrvatskoj? Uglavnom se procesuiraju oni koji nisu dostupni pravnom sustavu. Može li se to po Vama nekako mijenjati?
Nekažnjavanje ratnih zločina će uvijek biti kamen spoticanja u bilateralnim odnosima između Hrvatske i Srbije. Prirodni zakon nalaže da se zločin koji je počinjen nad hrvatskim narodom, nad ženama, djecom, starcima, civilima i hrvatskim braniteljima u njihovim domovima ne može jednostavno zaboraviti. Neće biti suživota dok se ratni zločini ne priznaju i dok se ratni zločinci ne procesuiraju. Oni danas umiru od starosti, ali Srbija će se kad tada morati suočiti sa zločinima koje je počinila u Hrvatskoj i tek tada možemo razgovarati o međusobnom poštovanju i građenju dobrosusjedskih odnosa u budućnosti.
Nestali. To je velika tema o kojoj samo dio populacije priča – oni koji su direktno dotaknuti i rijetki političari. Mislite li da postoji način da se pronađu naši nestali? Gdje smo pogriješiti? Što sada možemo učiniti? Koliko se Vi osobno zauzimate za pronalazak nestalih?
Danas Hrvatska traga za 1821 osobom, za barem pola od njih ratni zločinci znaju gdje su ukopani njihovi posmrtni ostaci i ne znam i ne razumijem zašto ne žele dati tu informaciju. Neka ju daju anonimno, da se ti ljudi dostojanstveno sahrane, da obitelji imaju gdje zapaliti svijeću. To bi bila gesta humanosti i ljudskosti, ali nažalost mi te informacije ne dobivamo.
