Iako javnosti manje poznato današnji dan je i Dan obilježavanja mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja za koje političari tvrde kako je bila najbolja stvar koja se dogodila, dok oni koji žive u istočnoj Slavoniji znaju da život tamo više nije isti.
I nikada više neće biti. A, razlog je upravo mirna reintegracija i abolicija koja je zahvatila sve domaće Srbe iz mjesta koja su bila četnička legla i u kojoj je staro i mlado zajedno disalo za veliku Srbiju. No, ono što je najgore i danas Srbi u mjestima poput Negoslavaca i Borovog sela tvrde kako je to srpska zemlja.
Hrvatska je mirnom reintegracijom sačuvala živote, no kvaliteta života, kao i sigurnost u krajevima Hrvatskog Podunavlja više nikada neće biti ista kao prije Domovinskog rata.
U Vukovaru, primjerice, svako toliko izađe slučaj nasilja između navijačkih skupina, ali i podatak kako su Srbi pretukli nekog mladog Hrvata. Policija se takve informacije trudi sačuvati, jer kako neslužbeno doznajemo, primjera je puno, a suživot treba nesmetano teći.
I suživot između pojedinaca teče normalno. Srbi su pootvarali trgovine i razna poduzeća, a za dobro poslovanje treba im dobar suživot. Mladima se ponekad dogodi i ljubav te se pokoja veza između pripadnika naroda koji su prije samo 30-tak godina ratovali, okruni i brakom. Ipak, među Hrvatima je ogorčenje veliko, a to uočite najbolje kada sjednete s njima u kafić i kada krene priča. Od njih deset za stolom, devet će vam ispričati kako su u ratu izgubili nekog. Najgore je, kažu, kada ih zaustavi policajac koji je četničku uniformu i kokardu zamijenio onom hrvatskom. Još ako ih je mučio u logoru, priča dobiva i novu dimenziju.
Prolaziti pored onih koji su ih u logorima silovali, mučili im i ubili djecu, svakodnevna je muka za dosta Vukovarki. Svoju priču iznijele su javno, no iako su sve morale proživjeti ponovno zajedno sa svojim obiteljia, stvari se nisu pomaknule s mrtve točke.
Živjeti s onima koji su bili dobri susjedi i prijatelji prije Domovinskog rata, a onda jedva dočekali priliku da ih izdaju, nije niti malo lijepa posljedica mirne reintegracije. Još je gore znati da ti susjed zna gdje su kosti tvoga sina, a neće reći.
To je priča s hrvatske strane u Vukovaru, a ona s druge, srpske, često je puna emocija mržnje koja se prenosi na mlađe generacije. Odvojene škole, vrtići, različita povijest – sve je to ono što je izdogovarano za vrijeme dok se mirnim putem pokušavalo riješiti Podunavlje, no vrijeme i praksa pokazali su koliko je pogrešno.
Posebna priča mirne reintegracije su sela poput Negoslavaca koja u svojim kućama “kriju”one koji su sa šajkačom na glavi i mržnjom u srcu ratovali protiv Hrvata. Teško je reći ratovali su samo oni koji su nosili uniformu, jer bi to bilo čisto zavaravanje i neistina. Da, bilo je onih rijetkih koji su se protivili ratu, no oni su od svojih platili glavom. Želja za zemljom koja pripada Hrvatima, još uvijek je velika, čak tolika da ne skrivaju mišljenje kako su uvjereni da je njihova. Ono što skrivaju su masovne grobnice od kojih prave divlja odlagališta smeća. Tako umjesto cvijeća na mrtvim Hrvatima stoji smeće.
Ista je situacija i s otkrivenim masovnim grobnicama iz kojih su iskopana tijela, no nikada nisu dobila zaslužena i zakonom propisana obilježja. Pogreška vlasti koja se često ponaša kao da je Hrvatska samo za njih krvlju stvorena.
Može li biti veći nemar prema svom narodu i njegovoj žrtvi, kada spomenik policajcima koje su domaći četnici i izdajnici izmasakrirali prije nego što su ih ubili, mora danonoćno uz kamere čuvati i policija. Naime, onog trenutka kada se policija makne Srbi iz Borova sela obavezno oskvrnu spomenik. Tako je jednom bio cijeli zaliven voskom kako bi se prekrila imena onih koje su mučki ubili.
U Hrvatskoj koja je mala država s niti 4 milijuna stanovnika, u doba kada kažemo da je slobodna i neovisna, hrvatska noga ne smije kročiti bez policijske pratnje u jedno Borovo selo. To je bolna činjenica za koju Slavonci ne mogu okriviti nikoga osim sadašnje i svih dosadašnjih vlada. Do sada nikada niti jedan stanovnik Borova sela nije došao odati počast vinkovačkim policajcima, a kamoli im zapaliti svijeću. Umjesto toga u trenutku dok rodbina molitvi traži mir za svoje mrtve obavezno zalaju svi psi u selu ili netko upali cirkular i reže drva.
Borovo selo je mjesto u kojem se uz četničke pjesme i obilježja i danas slave pravoslavni blagdani, a obitelji poginulih policajaca se pitaju kako nedalo od mjesta gdje je sudjelovao u mučenjima i ubojstvima njihovih najmilijih, zapravo ih i naredio, stoji grobnica, spomenik Šoškočaninu, na kojoj je ćirilicom napisano da je to srpska zemlja te da je “pao braneći otadžbinu”.
Puno je bola i patnje koje je donijela mirna reintegracija, možda puno više od one koja bi bila da je i Podunavlje oslobođeno akcijom poput Oluje kojom je oslobođen Knin. Prave razloge zašto je obavljen eksperiment mirne reintegracije koji je premijer Andrej Plenković savjetovao i nekim drugim zemljama u sličnim problemima, vjerojatno nikada nećemo doznati. Za njega je mirna reintegracija odlično rješenje, kao i za sve vladajuće političare. No, mali, obični čovjek sve teže živi u istočnoj Slavoniji koju nagrizaju nacionalni odnosi, šutnja o grobovima mrtvih, mržnja, srpski grobovi puni oružja koje hrvatska policija ne traži i ne oduzima, nepravda i dvostruka mjerila koja su sve veća.
