Dok su mnogi početkom ’90-tih bježali pred uniformom iz Hrvatske, ova hrabra žena iz Glavica kod Sinja dragovoljno se prijavila u Hrvatsku vojsku.
Iako je sredinom rujna 1993., kada je došla u 4. brigadu “Pauci” raspoređena na administrativne poslove, njezina želja je bila odlazak na prvu crtu.
Snježana Jurić Šolto brzo je tipkala na pisaćoj mašini i bila dragocjena u administraciji, no ona je rekla: “Ako to moram raditi, radit ću na prvoj crti u samom zapovjedništvu.”
Njezin zapovjednik Marko Vukasović uslišao joj je zamolbe i kobnog 6. studenog poveo je na ratište.
“Iz Borika, gdje smo bili smješteni, krenuli smo prema zadarskom zaleđu. Išli smo u Islam Grčki. Tamo je bio naš stožer, a do prve crte bilo je najviše 500 metara. Parkirao sam pred stožerom, zakoračio unutra, a ona se, sva sretna, pošla javiti trojici poznanika, vezista koji su ispred stožera popravljali neke aparate za vezu. U tom trenutku je grunulo,” ispričao je poslije Marko Vukasović.
Za Snježanu je topnički napad iz pravca Smilčića, koji je bio pod kontrolom pobunjenih Srba, bio koban. Poginula je na licu mjesta.
“Naši iz saniteta odmah su priskočili i pokušali joj pomoći, ali nisu uspjeli. Ostala trojica bila su ranjena – Jozo Vukušić, Ljubo Perković i Omrčen. Njemu sam, nažalost, zaboravio ime,” ispričao je Vukasović, zapovjednik 1. bojne 4. gardijske brigade HV.
Snježanina mama, Nada Jurić Šolto, prisjetila se svoje kćeri za Slobodnu Dalmaciju 2013.
“Snježana je došla u rat iz Australije. Bila je u posjetu tetama. I dok su mnogi početkom ’90-tih od uniforme u daleke države bježali, ona se uputila u suprotnom smjeru. A, što je i mogla kad oni koji slijede srce ne znaju drugačije. A, njezino je bilo tako veliko da je u njega mogla stati čitava jedna zemlja.”
