Zbog gostovanja u emisiji Bujica na Z1 televiziji od 19. listopada 2020. šef SDSS-a i koalicijski partner u Plenkovićevoj Vladi, Milorad Pupovac tužio je Željku Markić, a na ročištu koje se održalo jučer, u petak, svjedočio je i Bujanec.
Na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu održano je ročište, na kojem je protiv Pupovca svjedočio Velimir Bujanec, urednik i voditelj emisije Bujica. U sudnici je bilo vrlo dramatično, spominjao se Vojislav Stanimirović i njegova uloga u okupiranom Vukovaru, a neka su pitanja bila zabranjena, nakon intervencije Čede Prodanovića, odvjetnika Milorada Pupovca.
Sve je počelo jer je saborskog zastupnika Milorada Pupovca zasmetalo pitanje voditelja Bujice gošći Željki Markić: “Mislite li da je gnijezdo domaćeg terorizma u SDSS-u?”, potaknut izjavom premijera Andreja Plenkovića iz Bruxellesa, nakon nesretnog incidenta na Trgu sv. Marka.
Nakon što je Milorad Pupovac izašao iz zgrade Palače pravde na izlazu ga je dočekala novinarska i snimateljska ekipa televizije Z1. Novinar Tomislav Radnić, inače sin HOS-ovca Damira Radnića, upitao je šefa SDSS-a: “Gospodine Pupovac, čuli smo ovdje svašta unutra… Je li Stanimirović onda terorist?!”. Pupovac, koji inače uz dramatične stanke u govoru voli dijeliti lekcije Hrvatima, ovaj puta se bez riječi okrenuo i sa svojim odvjetnikom krenuo drugim putem.
Tko je taj Stanimirović!?
Vojislav Stanimirović rođen je 19.8.1953. u mjestu Tovarnik, koje se nalazi u blizini granice sa Srbijom.
Upravo u rodnom selu Vojislava Stanimirovića dogodio se stravičan zločin u kojem je od strane JNA i domaćih i srbijanskih četnika u samo jednom danu poklano 68 civila i ratnih zarobljenika. Oni koji nisu ubijeni, točnije oko 95% od 2500 tisuće Hrvata protjerano je, a uništeno je više od 70% objekata. Zbog tih užasnih zločina Društvo Antuna Gustava Matoša iz Tovarnika podnijelo je 2011. Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru kaznenu prijavu protiv doktorice medicine Ljeposave Stanimirović iz Vukovara, supruge Vojislava Stanimirovića i doktora Dragana Martinovića iz Šida u Vojvodini (https://www.vecernji.hr/vijesti/ljeposava-stanimirovic-1991-prikrivala-srpske-zlocine-307620)
Društvo AG Matoš je u kaznenoj prijavi naglasilo kako su doktorica Stanimirović i doktor Martinović prikrivali ratni zločin, navodeći kako je osmero ubijenih stradalo od eksplozije iako su likvidirani hladnim i/ili vatrenim oružjem. Jedan od osmero ubijenih bio je i tadašnji tovarnički župnik velečasni Ivan Burik.
Svoja saznanja društvo je temeljilo na dokumentaciji nastaloj nakon ekshumacije i obdukcije zvjerski pobijenih. Supruga Vojislava Stanimirovića na optužbe je odgovorila, pritom ne demantirajući da je radila kao liječnik i mrtvozornik u okupiranom Tovarniku, ovako: “Sve što sam imala reći rekla sam na sudu kada sam svjedočila, pa neka oni odluče. Udruge ne razumiju pojam “vrste rane” i upuštaju se u nešto u što se ne razumiju. Radili smo pošteno koliko se moglo u to vrijeme, prema Hipokratu i Ženevskoj konvenciji.”
Doktorica Stanimirović se sudeći prema onom što je rekla, a pozivajući se na Ženevsku konvenciju i Hipokratovu zakletvu, nakon svega i narugala žrtvama.
Da je Stanimirović ipak bio upleten u ratne zločine, iako je to negirao, a sud nikada nije utvrdio, potvrđuje i svjedočanstvo Slavice Popović iz Tovarnika, supruge hrvatskog branitelja Marijana Popovića.
Naime, ona je na sudu posvjedočila kako je za vrijeme okupacije u njihovu kuću, gdje je skrivala ranjenog supruga, došao dr. Vojislav Stanimirović i doslovce joj rekao: “Slavice, gdje ti je Marijan? Mi ga već tri dana tražimo, on je ratni zarobljenik, ja ga moram predati i poslat ću po njega.” Nakon toga u kuću su došla trojica naoružanih milicajaca i u njezinoj nazočnosti odvela supruga. “Poslije smo doznali da je Marijan ubijen 7. listopada i zakopan na njivi prema Šidu. Danima nakon što je Marijan odveden, dr. Ljeposava Stanimirović mi je lagala kako je moj suprug u Sremskoj Mitrovici i da se oporavlja, a u to vrijeme on je već bio ubijen.”
Upleten u priču Bolnice u Vukovaru i Ovčare
Stanimirović je završio Medicinski fakultet u Beogradu, a specijalizirao se na području psihijatrije i stekao zvanje primarijusa. Kao liječnik specijalist – psihijatar radio je u Bolnici u Vukovaru.
Stanimirović je tijekom bitke za Vukovar 1991. bio pričuvni časnik na čelu sanitetske službe Jugoslavenske narodne armije koja ga je 1992. godine postavila za direktora vukovarske bolnice. Političar je postao 1993., kada je postao i okupacijski gradonačelnik Vukovara, dok je grad bio pod srpskom okupacijom. Bio je i ministar-koordinator bez lisnice u “Vladi” okupacijske “Republike Srpske Krajine”.
U članku koji je Stanimirović objavio u okupacijskim novinama “Vojska Krajine”(“BK”) broj 7-8, na str. 43., pod naslovom “Bolnica u pravom ruhu” 1993. prva rečenica glasi: “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…“.
Članak je potpisao kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, a uz članak je objelodanjena i fotografija bolnice,s potpisom: “Bolnica ‘Sveti Sava'”. Budući da se upravo uz tu bolnicu veže pokolj u Ovčari, ta je tvrdnja izazvala zgražanje u hrvatskim medijima. Nakon što je objavljena, i to upravo pred hrvatske parlamentarne izbore 2003. godine, Stanimirović je izjavio da su tu tvrdnju nadopisali urednici lista koji ju je objavio.
Na račun Stanimirovića još je jedna udruga, ona dr. Ante Starčević iz Tovarnika, iznijela je optužbe i to zbog njegovog sudjelovanja u pokolju na oVČARI. (http://www.politikaplus.com/novost/67208/udruga-dr.-ante-starcevic-tovarnik-stanimirovic-je-nazocio-odvodenju-ranjenika-iz-vukovarske-bolnice-) Naime, stotine bolesnika, ali i svih onih koji su se pred pad Vukovara sklonili u vukovarsku bolnicu, odvedeni su na Ovčaru gdje su kasnije bili mučeni i ubijeni. Iako to Stanimirović odlučno odbija, jedina istina je da je zvjersko mučenje na Ovčari započelo zauzimanjem vukovarske bolnice.
Iz Udruge su se pozvali na svjedočanstvo bolničarke, redovnice sestara Sv. Križa, sestre Ide Ane Zdravčević. “Dana 20. studenog 1991. dr. Vojislav Stanimirović, koji je u to vrijeme bio rezervni oficir JNA na dužnosti „šef sanitetske službe i glavni za zdravstvenu zaštitu za područje zapadnog Srema“, nazočio je odvođenju ranjenika iz vukovarske bolnice.”
Sam Stanimirović je 2010. godine, u kontekstu posjeta tadašnjeg predsjednika Borisa Tadića Vukovaru dao intervju beogradskoj Politici u kojem je po pitanju odvođenja civila i ratnih zarobljenika iz Vukovarske bolnice na Ovčaru rekao: “Hrvatska strana stalno potencira da su iz bolnice na Ovčaru odvedeni hrvatski ranjenici, bolesnici i bolničko osoblje. S druge strane, imamo informacije da su u bolnici bile oružane snage koje su se preobukle u bolesnike.”
Svjedoci koji su kao medicinsko osoblje zadnji ostali u vukovarskoj bolnici dok iz nje nije bio odveden i posljednji pacijent, svjedoče da su vidjeli i susreli dr. Vojislava Stanimirovića u bolnici 20.11.1991. godine i time demantiraju Stanimirovića koji je kao gost u emisiji srbijanske televizije u studenom 2010. godine lagao kako on nije bio u Vukovaru taj dan kada se dogodila Ovčara.
Bolničarka, redovnica sestara sv. Križa s. Ida Ana Zdravčević, koja danas živi i radi u Đakovu svjedoči kako je vidjela i susrela dr. Vojislava Stanimirovića u vukovarskoj bolnici, a zbog čega je jednom bila verbalno napadnuta od njegove supruge prigodom njihova slučajnog susreta u Vukovaru. Časna sestra Ida i danas ostaje pri svojemu iskazu, jer joj je tada dr. Vojislav Stanimirović, prisjeća se tih trenutaka u podrumu vukovarske bolnice, pomalo iznenađen i zbunjen zbog njene nazočnosti, pružio čak i ruku.
Svećenik, Smiljan Berišić u vukovarskoj bolnici je 1991. bio medicinski tehničar. Naime, završio je srednju medicinsku školu, a bio je i završeni student teologije i sve vrijeme opsade proveo je u Vukovaru. Svećenik Berišić svjedoči kako su 20.11.1991. došli autobusi i odveli medicinsko osoblje. “Tog popodneva oko 17 sati odveli su i dr. Juraja Njavru. U bolnici nas je ostalo četvoro od svega hrvatskog medicinskog osoblja: uz mene i časna sestra Jela, časna Ida, sestra Zorica iz Zagreba.
Tada nisam shvatio jer su govorili da nas voze na razmjenu, nisam razumio vražji plan, jer su nam pomagali ukloniti vozila koja su ometala nekakav normalan transport. Nisam shvatio ni da su namjerno izdvajali sve one ranjenike koji nisu bili iz Vukovara. Nekoliko sam njih i pomogao utovariti na kamion. Nisam shvatio ni kad su doktori Marić i Stanimirović došli u bolnicu obučeni u uniforme JNA.”
Nezamislivo u svim drugim državama osim Hrvatske!
Stanimirović je 1995. primio orden za posebne ratne zasluge u ratu u Podunavlju od osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića u Banja Luci.
No, ono što je posebno sramotno je što je Vojislav Stanimirović, jedan od osnivača Samostalne demokratske srpske stranke, završio u klupama Hrvatskog sabora. Stanimirović je bio zastupnik od 1997. do 2000. godine, a u dva navrata i predsjednik Kluba zastupnika SDSS-a između 2003. i 2008. godine. U petom sazivu Sabora bio je član Odbora za europske integracije te Odbora za ravnopravnost spolova.
Izabran je i u šesti saziv početkom 2008. godine da bi u listopadu iste godine mandat stavio u mirovanje kada ga je zamijenio Mile Horvat. U tom periodu u Saboru je bio član Odbora za financije i državni proračun i Odbora za razvoj i obnovu.
Je li se Stanimirović u to vrijeme povukao zbog optužbi vukovarskih žena za silovanje, iako nikada za isto nije osuđen, ne zna se. No, zna se kako je Osječko Županijsko državno odvjetništvo 2016. odbacilo kaznenu prijavu novinarke, a sada saborske zastupnice, Karoline Vidović Krišto i povjesničara Josipa Jurčevića protiv Stanimirovića za ratni zločin protiv ratnih ranjenika i bolesnika te civilnog stanovništva, navodeći kako “nije potvrđena sumnja da je Stanimirović počinio zločine za koje se tom prijavom tereti”.
Koliko je prijava i svjedočanstava o Stanimirovićevom sudjelovanju u zločinu nad Hrvatima u Tovarniku i Vukovaru potrebno pitanje je na koje je najvjerojatniji odgovor kako niti jedno svjedočanstvo, ma koliko god potresno i istinito bilo, ne može utjecati da tog čovjeka hrvatstvo pravosuđe i osudi.
Zašto? To je već dublje pitanje na koje pojedinci znaju odgovor, no dio njih je upravo zbog toga što zna – kažnjen. A, kazne su onakve kakve su korištene za vrijeme komunističke Jugoslavije – od javnog uništavanja ugleda, izmišljenih optužnica, oduzimanja prava na rad…
