Stipe Mlinarić Ćipe samo je jedan od hrvatskih branitelja koji je prošao srpske logore, mjesta nezamislivih mučenja, koja su ostavila strašne posljedice. A Ćipino pitanje upućeno premijeru Andreju Plenkoviću je “osjećate li se krivim”?
Jesu li zaboravljeni, pitanje je koje se nedvojbeno nameće kada su u pitanju logoraši, branitelji i civilili koji su prošli srpske logore u Hrvatskoj, ali još gore, u Srbiji. Neki od njih svoje živote završili su pod mučenjima kojima se ne može ni zamisliti kako je kreator istih došao do njih.
Ljudi koji su prošli batinjanja, gašenja cigareta na tijelu, ponižavanja, izglađivanja, stavljanja na metal kreveta polivenog vodom i priključivanja na struju, posipanja solju rana zadobivenih batinama i rezanjima, silovanjima… ostali su prepušteni sebi da nose svoje strašne uspomene.
Malo je onih koji poštuju ono što su prošli, koji pružaju ruku njihovim obiteljima…na prste jedne ruke bi ih se moglo prebrojiti. Osjećaj nemoći, krivnje ili jednostavno zasićenost mučnim pričama i želja da se konačno krene bez osvrtanja dalje, ali logoraši su ljudi o kojima se ne želi pričati, kojima se ne želi dati odšteta, kojima se ne želi pomoći. Logoraši su ljudi koji hodaju po žici svakodnevice, zaboravljeni, nepoželjni.
Sjećanje na razmjenu u Nemetinu
No, oni koji pamte su oni. Njihove obitelji. Jedan od 714 na razmjeni u Nemetinu bio je i Stipe Mlinarić Ćipe, koji je napisao objavu na svom Facebooku obraćajući se, kome drugom, već premijeru Andreju Plenkoviću, kojega pita, “osjećate li se imalo krivim danas 14. kolovoza? Ne pred drugima ili preda mnom, nego pred samim sobom.“
[IZLAZAK IZ LOGORA NAKON 270 DANA]
“Kad je osoba u krivu, znači da nema pravo, pogrešno zaključuje i misli onako kako nije, a krivnja je emocija koju osjeća netko kao posljedicu činjenja upravo toga pogrešnog, što činiti nije trebao. Neću danas pisati o krivnji kao jednom od temelja kaznene odgovornosti, jer pravnik nisam, nego o krivnji kao neprijatnom emocionalnom doživljaju koji prati onoga tko je u stanju spoznati da krši ili narušava moralne norme. Rekli bi naši stari – može, al’ neće. No, prije toga, želim spomenuti još nešto.
Naime, čitam i slušam zadnjih dana kako poslušnici za Andreja Plenkovića tvrde da je istinoljubiv, sposoban, umješan, dalekosežno vidovit, uviđavan i spreman na rješavanje dugogodišnjih razmirica i nepravdi. Tolerantan je i pun razumijevanja za čelništvo i članove Samostalne demokratske srpske stranke i njihove žrtve i kolone. Zahvaljujući njemu, HDZ i SDSS vladaju Hrvatskom, dok on kroči gordo tamo gdje se drugi kročiti usudili nisu. Taj vizionar, kažu analitičari i izvjestitelji, donosi milijarde eura iz Europe; zna gdje je koronavirus u svakom trenutku i, sve u svemu, svima nam je, jedino zbog njega, svakim danom sve bolje, pa si mislim – ako može činiti tako velike stvari, možda bi mogao pomoći mojim prijateljima i meni?
Mi smo, poštovani predsjedniče hrvatske vlade, zarobljenici srpskih koncentracijskih logora. Na današnji je dan, 14. kolovoza 1992. godine, nas 714 razmijenjeno kod Nemetina. Vratili smo se u svoju zemlju iz Srbije u koju su nas na silu odveli iz još uvijek nepoznatih razloga, jer Srbija navodno uopće nije bila s Hrvatskom u ratu, barem tako tvrde neki vaši koalicijski partneri.
Borili smo se, ginuli i krvarili u vukovarskom kraju od početka srpske agresije, sve do pada, 18. prosinca 1991. godine. Tog dana su iz Vukovara izašle tri kolone. U jednoj koloni su bili izmučeni, opljačkani i poniženi civili, silovane žene i uplakana djeca koji su potjerani na slobodni dio Hrvatske. Drugu kolonu ranjenika i zarobljenika, u kojoj je bio i moj brat Mile, zvijeri s petokrakom i kokardom na čelu, odvukli su i mučki poubijali, pa ih pobacali i zatrpali u krvlju natopljenu slavonsku i srijemsku zemlju. U ovoj trećoj koloni sam bio ja. Nas su odvezli u Srbiju. Stajićevo, Niš, Mitrovica… tri su logora u kojima sam proveo 272 dana. U toj našoj koloni čuo se samo zvuk udaraca u već izranjavano ljudsko meso, psovke naših dželata, jauk i hropac patnje umirućih zarobljenika. Svaki dan, ne samo nebo, nego cjelokupni zrak oko mene bio je krvav jer su mi oči bile krvave od svirepog zlostavljanja i mučenja.
Mislio sam da nam nema povratka.
Kada su nas doveli na razmjenu i kad sam se konačno vratio u svoju Hrvatsku, koja je tada već bila priznata i neovisna država, mojoj sreći nije bilo kraja. Bio sam uvjeren da će pravda pobijediti, a da će oni koji su krivi za smrt mog brata i mojih prijatelja i za sve patnje koje smo prošli, odgovarati, da će se ispričati, da će ih biti sram… i evo, 28 godina nakon te naše razmjene, ništa od toga. Umjesto pravde nameće nam se pomirba, ali pomirba kao rezultat političke ucjene i trgovine, i koja se temelji na neistraženim ratnim zločinima i silovanjima, na kostima mrtvih koje još nismo našli, na žrtvi koja se zaboravlja.
Gospodine Plenkoviću, Vi za sebe mislite i izjavljujete da ste vladar, uljuđeni, europejski političar spreman na pomirenje. Naglašavate kako ste utjecajni, imate osobne telefonske brojeve europskih vlastodržaca, znate o svemu više od drugih, a i pravnik ste po struci, pa razumijete pojam krivnje s početka ovog teksta i u pravnom i u psihološkom smislu. Na visokim ste dužnostima pola svog života, a za nas logoraše niste učinili baš ništa, pa me zanima – osjećate li se imalo krivim danas 14. kolovoza? Ne pred drugima ili preda mnom, nego pred samim sobom.
