Postoji li mjera patnje koju čovjek može podnijeti, pitanje je koje si svaki čitatelj knjige Vilima Karlovića u kojoj opisuje događaje s Ovčare i Veleprometa, koje je i sam dijelom proživio, pročita.
Žrtva mlađeg brata koji daje život u zamjenu za život starijeg brata, mučenja koja su slušali sjedeći na podu i tiho moleći Boga da ih poštedi, nadajući se kako je sve samo ružan san, samo je dio sjećanja o kojima je Vilim govorio kako bi ukazao na sve patnje i potrebu da zločinci budu kažnjeni.
Prošlo je punih 29 godina, a priča o patnji donijela je pitanja ljudi zašto se još uvijek priča o ratu, dok ratni zločinci čija se imena znaju slobodno šetaju. Jedino u cijeloj ovoj tužnoj ratnoj priči su kažnjeni oni koji pate – žrtve. Oni koji još uvijek traže tijela svojih najmilijih kako bi i sami mogli umrijeti u miru. Umiru oni, ali bez pravde i bez mjesta gdje mogu biti pokopani zajedno sa svojim sinovima, kćerima, muževima, ženama…
Priča o patnji koju je prošao na Ovčari i Veleprometu, ali i kako se uspio spasiti nastavlja se…
