Tema koja je, nažalost, jedna od najaktualnijih i danas je nasilje, koje je povećano izolacijom zbog koronavirusa. O načinu kako pomažu žrtvi, SOS telefonu, mobilnim timovima, Centrima za socijalni rad, edukaciji policije, projektu “Prekriži nasilje”… za Cronika.hr govori predsjednica udruge “Bijeli krug” Livija Plančić
Udruga Bijeli krug Hrvatske sa sjedištem u Splitu uskoro će proslaviti desetu godišnjicu. Cijelo to vrijeme osnovni im je cilj, kako je za Cronika.hr ispričala predsjednica udruge Livija Plančić, pružiti pomoć žrtvama svih oblika nasilja.
“Tu smo da damo informaciju, pravni savjet, besplatnu primarnu pravnu pomoć, ali ono što je jako važno, pomoć i podršku. Ljudima je važno znati da ima netko tko će ih saslušati. Poneki put prvi puta pričaju svoju priču,” kaže Livija Plančić.
Veliki EU projekt “Prekriži nasilje”
Inače, udruga Bijeli krug paralelno provodi dva europska projekta. Jedan projekt je usmjeren na zapošljavanje žrtava nasilja, ali i na osobe koje su dugotrajno nezaposlene i one koji su na rubu siromaštva, dok projekt “Prekriži nasilje” obuhvaća sve ono što je udruga Bijeli krug radila u direktnoj komunikaciji sa žrtvama nasilja. I upravo to, putem projekta “Prekriži nasilje” dobiva veću dimenziju kroz, primjerice zastupanje odvjetnika u sudskim postupcima, a tu je i SOS linija 0800 6329 za sve one kojima je ovakav način komunikacije potreban.
Priča o nasilju u koji udruga Bijeli krug Hrvatske nastoji pomoći žrtvi počima uzrokom, koji psiholozi ove udruge nastoje osvijestiti žrtvi, ali i počinitelju.
Odakle je potekla ideja mobilnog tima?
Vrlo blizu Splita još uvijek postoji duboko ukorijenjen patrijarhalni način razmišljanja i još uvijek žena nije dovoljno vrijedno biće i najnormalnije je da postane nekakav objekt nasilnog postupanja. Dakle, ne govorim samo o fizičkom nasilju, već govorim i o odnosu prema ženi koji nju stavlja u podređeni položaj.
S druge strane u takvoj ruralnoj sredini ne postoji ni dovoljan broj pružatelja socijalnih usluga. Ženi je puno lakše, govorim iz devetogodišnjeg iskustva rada Udruge, doći i zatražiti pomoć u nekakvim neformalnim uvjetima, već u Centru za socijalnu skrb. Naime, tu je atmosfera povjerenja i prethodnog neosuđivanja. To je ono što fali u takvim sredinama i onda je to bila ideja da kroz mobilni tim idemo prema takvim ljudima.
Procijeniti ćemo način komunikacije, nekada on može biti telefonski, nekada osoba može doći u naše prostorije, a ponekad je ipak nužno naše prisustvo na licu mjesta.
Što je najveći problem kod rješavanja situacija nasilja?
Kada govorimo o nasilju onda se pribjegava rješenju da se žena udalji iz zajedničkog doma, odnosno ženu i djecu se smješta u “sigurne kuće” i tamo budu izvjesno vrijeme dok traju sudski postupci, dok se možda riješi brakorazvodna parnica, dok su na snazi nekakve mjere protiv nasilnika.
Nekad su žene prisiljene, u cilju zaštite sebe i svoje djece, vratiti se u svoj dom, nakon što su prisilno pobjegle, ali uz rizik da će biti problema, uz rizik osvete. To su, možda, te situacije gdje je dobro da u tim ad hoc situacijama onda bude netko uz te osobe.
Osim sa žrtvama radite i s nasilnicima?
Da, u udruzi već dvije godine i više zapravo provodimo zaštitnu mjeru psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji. Dakle, ti ljudi koji dobiju prekršajnu presudu da su nasilnici dolaze, odnosno sud ih upućuje kod nas. Tu oni provode cca 6 mjeseci zapravo odsluženja kazne u tretmanskom radu s osobom koja je educirana i koja ima licencu za provedbu takve zaštitne mjere, odnosno takvog tretmanskog rada.
Ovdje onda imamo situaciju, što u praksi vidimo da nije dobro, da se istovremeno prijavljuje i žena i muškarac. Često se zna dogoditi da i muž i žena dolaze na taj tretmanski rad. Osoba koja radi taj tretmanski rad radi i s jednom i drugom stranom i pokušava ih spojiti, odnosno biti u ulozi miritelja, u ulozi nekog medijatora i pomiriti tzv. “zaraćene strane”.
Mi nakon završetka tog tretmana komuniciramo i s jednim i drugim da vidimo što se događa s njima i nakon izvjesnog vremena. Ima svakakvih slučajeva, ali mi pokušavamo da njihov suživot postane podnošljiv.
Postoji li neki tip ljudi koji bude upućen na takve tretmane?
Ljudi koji dolaze su razni ljudi, od onih iz ruralnih područja, od seljaka do intelektualca iz grada. Nasilje nije ograničeno samo na ruralna područja, na te nekakve patrijarhalne obrasce.
Zašto je SOS telefon važan dio projekta “Prekriži nasilje”?
Projektnu aktivnost besplatnog telefona u projektu “Prekriži nasilje” smatramo zaista važnom,jer na taj način dopiremo do ljudi kojima je ovakva vrsta usluge nedostupna. S druge strane SOS telefon je važan jer daje mogućnost građanskog aktivizma, odnosno angažiranja volontera i njihovog rada na tom telefonu.
Mislim da je to iznimno važno jer je to način na koji se gradi empatija u odnosu na ljude u potrebi. Imamo osobe pravne struke, odnosno studenata pravnog fakulteta, ima nešto osoba humanističkih djelatnosti, a ima i ljudi koji su samo došli tu i stavili se na raspolaganje, ne samo u radu SOS linije, već i u drugim aktivnostima projekta “Prekriži nasilje.”
Projekt “Prekriži nasilje” je omogućio veću promidžbu besplatne SOS linije i to je ono što nam projekt nudi kroz sve faze provedbe. Ovo je od izuzetne važnosti, jer koliko god mi bili u medijima, još uvijek je to nedovoljno da informacija o postojanju SOS telefona dopre do svih.
Kakve su to situacije u kojima vi pomažete žrtvi?
Mahom su to situacije gdje najčešće žena, iako ne samo žena, traži informacije. Znači, njoj je važno što učiniti u konkretnoj situaciji u kojoj je ona sad. To su mahom situacije dugotrajnog nasilja i ona se odlučuje u jednom trenutku potražiti nekakvu informaciju i zapravo informirati se o tome što će se njoj dogoditi ako ona krene u zaštitu svojih prava u odnosu na institucije.
Dakle, ako ona pokrene postupak što je čeka u svim fazama tog postupka. Bilo da se radi o prekršajnom ili kaznenom postupku, bilo da se radi o bilo kakvoj vrsti nasilja koje može biti prekršajno ili kazneno, onda joj se sukladno tome razjasni što je čeka. Što je čeka pred policijom, ako dođe tamo. Ako je žrtva nasilja ona ima određena prava. Ima pravo na ispitivanje od strane osobe istog spola, ima pravo na objašnjenje svih njenih prava, da je se uputi na određene službe za podršku, do toga da kroz taj svoj slučaj traži i adekvatne mjere zaštite.
Dakle, postoje i mjere koje policija predlaže; mjere opreza zabrane približavanja, udaljavanje iz mjesta boravka zajedničkog i x drugih mjera. U Udruzi joj se i na to ukazuje, do toga ukoliko dođe do kaznenog postupka i kada taj postupak dođe pred Državno odvjetništvo, kako tada ide postupak. Do onog dijela svjedočenja na sudu, gdje ona ima određena prava i specijalna postupanja, a gdje ima i sam odjel za podršku, ako dođe do suđenja, a koji joj je na raspolaganju u toj situaciji.
Isto tako i kada svjedoči ima pravo na pratnju osobe od povjerenja. To može biti i osoba iz Udruge. I naravno, mi smo tu uvijek, bilo gdje i bilo kad u smislu podrške. Mislim da je svakome važna podrška i drago nam je da su nas ljudi prepoznali u tom smislu.
Na što ste stavili poseban akcent u projektu “Prekriži nasilje”
Poseban akcent smo stavili na edukaciju, posebno edukaciju policije, jer su oni prva crta. Ljudi se, naime, prvo obraćaju njima putem prijave i oni su ti koji moraju procesuirati nasilje kao takvo, ali istovremeno moraju i zaštiti žrtvu. Njihova uloga je izuzetno važna. U tom procesu događaju se i greške.
Događaju se situacije da se ide u dvostruko kažnjavanje. Dakle, ako se događa nasilje i ako policija izađe na teren i ako možda susjedi ili bilo tko prijavi i oni dođu i vide da je, nije važno tko, može biti da je i muškarac potencirao naslje, ali ako je žena uzvratila, nije stajala skrštenih ruku, to je protumačeno kao uzajamno nasilje.
Mislim da je to greška koja se najčešće događa. Lociranje primarnog agresora, znači onog stvarnog uzročnika nasilja je onaj dio posla koji bi zapravo trebao ležati na leđima policijskih službenika.To nije lako, to je izazovno jer to zahtijeva vrijeme, angažman, to zahtijeva definiranje cijele priče i uključivanje puno ljudi da bi se zapravo dobila prava slika stanja. To nije lako jer policije nema puno, policijski službenici su razapeti na x drugih situacija, ne mogu i nemaju sigurno dovoljno kapaciteta da u tom dijelu ponekad završe priču do kraja.
I zato je važno da policija kao prva karika dobije kontinuiranu edukaciju, pogotovo vezano za mjere opreza koje ona nadzire.
A što se socijalnih radnika tiče, kakvo je Vaše mišljenje?
Socijalni radnici po svom habitusu moraju pružati podršku. To je njihov poziv, to nije samo njihov profesionalni rad. Mislim da svaki socijalni radnik mora biti pomagač. Mora se tako osjećati. Koliko on kroz svoju praksu, kroz svoje iskustvo prestaje biti pomagač, a pretvara se, možda, u nekog administrativnog djelatnika koji samo broji koliko ljudi trebaju naknadu, koliko ljudi mora ispuniti ove ili one papire. Dakle, koliko se izgubio fokus na čovjeku i na njegovim potrebama, to je već sada drugo pitanje.
To je pitanje koje je puno šire i zahtijeva jedan strateški pristup toj branši socijalnog radnika, odnosno djelovanja Centara za socijalnu skrb. Mislim da tu puno više treba ljudi angažirirati, da je taj sustav preopterećen i prenapregnut, da je preadministriran i događa se situacija da ljudi nisu baš zadovoljni djelovanjem Centara za socijalnu skrb.
Često socijalni radnici upućuju nama osobe u slučaju kada dobiju obavijest da je nasilje u obitelji u pitanju, da su postupci razvoda braka u pitanju, da je skrbništvo nad djecom u pitanju. U tom slučaju je dodatni savjet, pa i odvjetnička pomoć, nešto što mi možemo toj osobi osigurati.
Imate li partnere na projektu?
Projekt “Prekriži nasilje” je jako važan jer on nas spaja s partnerskom Udrugom za podršku žrtvama i svjedocima iz Vukovara, i ne samo njima kao pomoć žrtvama na istoku Hrvatske, on zapravo radi na tome da se umreže svi koji pružaju pomoć u cijeloj Hrvatskoj.Svi oni koji djeluju, bilo kao institucije ili udruge će kroz ovaj projekt biti umreženi.
Jesu li samo žene žrtve nasilja?
Ja zaista ne želim govoriti o nasilju na način da su jedino žene te koje su žrtve. Imamo situacija i biti će, nažalost sve više i više, gdje su i muškarci isto tako u situaciji da trpe nasilje, i to različite vrste. Ne govorimo samo o fizičkom nasilju, već i različitim oblicima psihičkog zlostavljanja kojima znaju biti izloženi od strane svojih partnerica. Tu se događaju situacije.
To su primjerice situacije kada je problem skrbništa nad djecom i kada upravo djeca postaju sredstvo manipulacije od strane žene. U takvim slučajevima kroz vrlo sofisticirane načine žena bude ta koja je zlostavljačica.
Imali smo takvih situacija kada muškarci traže pomoć. Moram primjetiti da se u zadnje vrijeme sve više muškaraca javlja. I moram primjetiti da se u zadnje vrijeme sve više starijih osoba javlja, jer ne smijemo zaboraviti da je ova vrsta nasilja sve više i više prisutna u društvu, a o tome se jako malo govori. Naši stariji sugrađani postaju i žrtve nasilja u obitelji i zanemarivanja, a postaju i žrtvama prevara, različitih slučajeva manipulacija ugovorima o životnom i dosmrtnom uzdržavanju i različitih ugovora koje su prisiljeni potpisivati od strane svojih najbližih članova obitelji.
To je problem koji će biti sve više i više prisutan kako vrijeme ide i cijelo društvo mora imati odgovor na taj problem, a u ovom trenutku ga nema. Morati ćemo se opredijeliti kako osigurati našu stariju populaciju i osigurati im dostojanstveno starenje. Dakle, to je ono što razbija predrasudu kako je samo žena žrtva nasilja. Nije.
Kažu, društvo je toliko jako koliko je jaka njena najslabija karika. U tom slučaju i žrtve nasilja spadaju u tu najslabiju kariku. Pa hajdemo zajedno nešto učiniti da im pomognemo, a time da gradimo i društvo kao nekakvo društvo koje će pravilno i adekvatno i učinkovito odgovarati na njihove potrebe.
