Kćeri Božje ljubavi, misionarke koje već 22 godine djeluju u zapadnom dijelu Ugande, odlučile su otići na istok ove predivne zemlje, koja se toliko uvuče pod kožu, a kako bi ovaj potpuno zaostali kraj oplemenile i njihovim stanovnicima smanjile teško siromaštvo
Kada jednom čovjek ode u Afriku, dio srca ostavi, a većina se vrati i ostane. Iskusila sam to i na vlastitoj koži, obećavši samoj sebi kako ću se jednog dana vratiti.
Danas su vremena teška. U Africi vlada koronavirus, kao i u cijelom svijetu. No, u Africi vlada i ona zamamna ljepota koja opija, bogatstvo koje krije zemlja, ali i strašno siromaštvo koje afrički narod trpi.
Upravo stoga, Kćeri Božje ljubavi, misionarke koje već 22 godine djeluju u zapadnom dijelu Ugande, odlučile su otići na istok ove predivne zemlje, koja se toliko uvuče pod kožu.
A sve je započelo u jednom malom zabacenom mjestu, Rushooki, koja danas izgleda kao mali gradić i sve to zahvaljujući misionarkama koje su privukle dobročinitelje. A među njima su i misionarke iz Bosne i Hercegovine, koje su Ugandu i njen narod prihvatile kao svoj.
Nakon Kampale i Rushooke, misionarka sr. Vedrana, vođena Božijom milošću, odlučila je odazvati se pozivu biskupije Soroti, koja je osnovana 29. studenog 1980. godine, a nalazi se, kako smo već rekli, na istoku Ugande.
Prema zadnjem popisu stanovnistva od 2017 godine Biskupija broji 3.400.000 stanovnika od čega su 45.1 % katolici.
Ove godine je Biskupija imala u planu započeti izgradnju katedrale, koju bi otvorili na dan kada su trebali proslaviti 40 godina postojanja biskupije. No, koronaviris svima je pomrsio račune, pa tako i biskupiji, koja je izgradnju katerdrale odgodila za bolja vremena.
O Sorotiju
Danas u Sorotiju žive domorodci Iteso, Kuman, Bakenye, Karimojong i Langi plemena, a domorodački jezik im je ateso. Gervazio priča kako je njegovo Iteso pleme doslo iz Etiopije. Najprije su, kaže, naselili Karamođa kraj, a onda su neki od njih krenuli prema Soroti, pa se tako oni koji su ostali zovu Karamadjon a njegovo pleme Iteso. Inače, Iteso znaci stari, umorni čovijek.
Medjutim kako se ljudi u Africi moraju snalaziti za posao ili ići za zelenijim pašnjacima – danas u Sorotiju živi većina ugandskih plemena. Zanimljivo je i da nigdje u Ugandi stanovništvo, toliko kao u Sorotiu, ne govori engleski jezik. Naime, Britanci su najprije došli u centralnu Ugandu, pa su išli dalje prema svim stranama Ugande.
Dolazak prvih misionara u Ugandu
Još davne 1908. godine pater Christopher Kirik Mill Hill kao misionar je počeo s katekumenatom. Učio je domorodce o Stvoritelju neba i zemlje, jasno i o Stvoritelju ljudi. Prema predaji ljudima je bilo teško shvatiti kako je Bog stvorio čovjeka, te je jedna zena uporno odgovararajući na pitanje tko ju je stvorio odgovarala “moji roditelji“.
Drugim riječima Bijeli oci su prvi koji su dosli evangelizirati Ugandu,a iza njih pristizali su i drugi redovi poput Mill Hill misionara, Comboni misionara iz Sudana i drugih.
U siječnju ove godine Joseph Eciru Olioach, biskup Sorotia pozvao je sestre Kceri Bozje ljubavi u svoju biskupiju. Naravno, odazvale su se i u ožujku kupile zemlju u Sorotiu, te u Olilimu, zabačenom mjestu gdje ljudi žive u malim kolibicama, tako da pri dolasku u to mjesto prva pomisao bude kako ovdje uopće nema ljudi. A, bez ljudi ovdje nema ni posla za misionarke. No, napravite li malu šetnju na bilo koju stranu pred očima vam se pojave male kućice sela koje proviruju iz trave.
Kuće su napravljene ovako s razlogom. Naime, stanovnici ovih sela su se morali skrivati od Karimojong plemena koje je do nedavno bilo naoružano, a noću su tako naoružani obilazili okolnim selima i otimali stanovnicima njihove krave.
Nakon što je predsjednik Ugande razoružao sve naoružane stanovnike Ugande konačno je omogućeno slobodno kretanje i razvoj ovog, do sada zaista zaostalog kraja Ugande.
Planovi misionarki Kćeri Božje ljubavi
Olilim je, inače, udaljen od Kampale 406 km odakle misionarke Kćeri Božje ljubavi kreću u svoju novu misiju. Kako bi si olakšale putovanje, koje u Ugandi zbog užasno loših cesta traje satima bez obzira na kilometražu, misionarke su odlučile kupiti manji komad zemlje u Sorotiu, gdje planiraju napraviti malu kućicuu u kojoj bi mogle prespavati, te sutradan nastaviti putovanje do Olilima. Osim toga, u Soroti je biskup i svi potrebni uredi; banke i slično, čega u Olilimu nema. Upravo stoga misionarkama je porebno svoje mjesto gdje mogu doći, umjesto da plaćaju hostel.
Ovih dana započele su praviti blokove za gradnju zaštitnog zida i za kuću. Radovi su u tijeku. Biskup, kojeg su nedavno posjetile, izrazio je zadovoljstvo i radost što dolaze u Soroti biskupiju, uz nadu da će uskoro krenuti i prema Olilimu.
I unatoč tome što je ovaj dio zaista zaostao misionarkama je želja poći u tu novu misiju, a za što nestrpljivo čekaju da se napravi put, jer kako im je župnik iz Olilima rekao, trenutno je nemoguće doći do Misije s kamionom i materijalom. Župnik koji tamo živi, takodjer nije uspio napraviti župsku kuću, a razlog je upravo loš put.
Uganda, inače, nije pogođena samo koronavirusom, već i vremenskim nepogodama koje su nanijele puno štete od istoka do zapada. Ipak sjever je pogođen manje, dok je jug pogođen poplavama, klizištima, a neki su dijelovi pogođeni čak i sušom.
Misionarke, predvođene sr. Vedranom imaju želju u Olilimu otvoriti vrtić, osnovnu školu, domaćinsku školu i ako bude moguće ambulantu. Mjesto je zabačeno i potrebno je puno Božje snage i dobre volje za tu misiju. “Bogu hvala imamo domaćih sestara, a četiri su iz biskupije Sorti,” kaže sr. Vedrana.
Primitivan način života
Koliko je važan dolazak misionarki Kćeri Božje ljubavi u Olililm dovoljno govori podatak kako stanovnici, za sada još uvijek ovog primitivnog mjesta, od žitarica prave alkohol, a otpadom koji ostane hrane djecu. Tako, umjesto da se najedu, djeca se opijaju.
Većina muških stanovika ovdje hoda polugola, prebacivši doslovno krpu preko ramena, koja uglavnom dođe do trbuha, a ostatak njihovog tijela ostaje potpuno gol. Puno važnije od toga im je ponijeti klupicu, na koju će sjesti kada se umore.
Ovdje još uvijek vlada i poligamija, a muškarac ima onoliko žena koliko može za njih izdvojiti krava. Drugim riječima, ženu muškarac njenim roditeljima kravom.
Stanje u Ugandi je teško, no u ovoj novoj misiji misionarke očekuju iznenađenja na koja u svojoj 22-godišnjoj praksi nisu nailazie. Ali, vjera u Boga, svoje poslanje i ljubav prema čovjeku, zasigurno će ih voditi dok mijenjaju ljude i ovaj zaostali kraj na bolje.
One su tamo, a mi smo u svojoj udobnosti ovdje. Činjenica je kako ne možemo svi otići, ali većina nas može, svatko na svoj način pomoći. A misionarkama je pomoć potrebna kako bi na istoku Ugande, u kraju koji je još uvijek opasan, ipak mijenjale svijet i činile dobro.
