Predsjednik RH Zoran Milanović danas je nakon proslave u SDP-u punih 40 minuta stajao pred novinarima i odgovarao na pitanja koja su ponovno bila upućivanje strelica prema Banskih dvorima.
Nedugo poslije odgovor je uputio i ministar Mario Banožić, kojega je u svom nastupu pred televizijskim kamerama posebno “potegao” Milanović. Pitanje zašto između predsjednika države i premijera ništa ne funkcionira, čak do te mjere da ne mogu poštivati protokole koji postoje od početka hrvatske države, pitanje je koje se uopće ne bi smjelo dogoditi.
Naime, dok je hrvatski narod na koljenima zbog lockdowna prije ljeta, koji je urušio gospodarstvo toliko da svaki dan dobije otkaz od 400 do 800 ljudi, gdje se poslodavci boje kako će održati poslovanje i izbacuju sve što nije neophodno, čak i zaposlene, gdje ugostitelji strepe od novih mjera, gdje su ponovno blokade legle na račune brojnih Hrvata… predsjenik sipa zanimljive dosjetke, izbacuje informacije koje više nemaju težinu, a druga strana vraća strelice.
Sve gora situacija
Činjenica da Hrvati više nemaju izbor ni napustiti svoju državu i posao potražiti s druge strane granice, situaciju stvara još gorom. Cijela ta situacija koja je podvučena vukovarskom jesenskom maglom koja se provlači Ovčarom, Veleprometom, memorijalnih grobljem žrtava Domovinskog rata, u vremenu kada žrtve tog istog rata moraju mirno gledati zločinca Stanimirovića dok šalje poruku iz Negoslavaca da se ratni zločinci moraju pustiti iz pritvora. U vrijeme kada se upravo ovdje zahvaljuje na pomoći gradonačelniku Penavi, koji barem malo sa svojim timom nastoji ublažiti posljedice korone, iz proračuna općine Negoslavci plaća se obrana ratnih zločinaca s Ovčare.
Sve su to teme, uz one o velikoj korupciji koja trese Hrvatsku, o kojima je vrijeme da premijer i predsjednik sjednu i razgovaraju, daju prijedloge kako ih riješiti i kako konačno dati nadu hrvatskom čovjeku. No, na njihovoj relaciji nisu teme blokiranih, teme koje muče nezaposlene koji bi, ako već nisu, uskoro mogli doći na listu blokiranih, već teme koje djeluju kao dogovorene kako bi bi privukle pozornost medija, a time i bile nametnune narodu da o njima razmišlja, odobrava jednoj ili drugoj strani i zaboravi u kakvom se problemu nalazi.
I dok se čelnici drugih država obraćaju svom narodu kako bi pokazali da su uz njih u trenutcima kada narod treba osjetiti povjerenje i sigurnost u vodstvo u Hrvatskoj toga nema. Narod je prepušten sam sebi, dok se predsjednik i premijer prepucavaju. Sve više poruke jedne i druge strane sliče na dobar PR skretanja pozornosti s bitnog.
