Oni su stari koliko i život, ali znanstvenici nisu sigurni jesu li živi. Zapisani su u našoj DNK i svakoga dana ih dotaknemo na stotine milijuna.
Dok novi koronavirus izaziva kaos diljem svijeta, vrijedi se zapitati osnovno pitanje: Što su, zapravo, virusi? Od čega se sastoje i odakle su došli? I vjerojatno najvažnije, zašto nas pokušavaju ubiti?
Sto milijuna svjetlosnih godina
Priču o virusima možda je najbolje prenijeti putem brojeva od kojih se vrti u glavi. Po Curtisu Suttleu, virologu sa sveučilišta British Columbia, fizička svojstva virusa ljudima su teško pojmljiva. Primjerice, njihova sićušnost. Kad bi svaki virus u ljudskom tijelu bio veličine glave pribadače, prosječan čovjek bio bi visok 150 kilometara.
Suttle je istraživanjem utvrdio kako se više od 800 milijuna virusa smjesti na svakom četvornom metru Zemlje svakoga dana. U žličici morske vode obično je više virusa nego ljudi u Europi.
“Većina nas proguta više od milijardu virusa svaki put kad plivamo“, kaže Suttle.
U studiji objavljenoj u časopisu Nature Microbiology 2011. procjenjuje se da na Zemlji ima 10 kvintilijuna virusa (kvintilijun je deset na tridesetu potenciju).
Ako ih poredate jednog do drugog, protegnut će se 100 milijuna svjetlosnih godina ili tisuću širina Mliječne staze.
Jesu li virusi živi?
Viruse je najbolje shvatiti kao “molekularne pakete“, tvrdi Teri Shors, profesorica biologije na sveučilištu Wisconsin i autorica nekoliko knjiga o toj temi. “Ti paketi moraju biti dovoljno maleni da stanu u stanicu i uzrokuju infekciju”.
U osnovi je virus niz genetičkog materijala s nekoliko molekula proteina, koji zauzima neobičnu sredinu između živog i neživog. Pošto nemaju stanica i ne proizvode energiju disanjem, što je ključna definicija živih bića, mnogi ih znanstvenici ne smatraju živima.
No čim prodru u svojeg domaćina, virus jurnu u niz aktivnosti kakve se u prirodi rijetko viđaju, ‘hakirajući‘ stanice novim genetskim uputama zbog kojih se repliciraju vrtoglavom brzinom.
Virolog Ed Rybicki sa sveučilišta u Cape Townu kaže da su virusi živi. “Zašto? Kada su u stanici, oni jesu stanica”, objašnjava. Shors smatra da su virusi “metabolički neaktivni. Ako ne uđu u toplo tijelo i ne prodru u stanicu, virusi su inertni“, rekla je Rybicki.
No kad im to uspije, “cijela stanična mašinerija u potpunosti je posvećena virusnom razmnožavanju“, dodaje Suttle. “To je živući virus”.
Porijeklo
Premda su njihovi počeci još nerazjašnjeni, virusi su ostavili otisak na gotovo svom životu na Zemlji, uključujući i onaj ljudski. Oko osam posto ljudskog genoma je virusnog porijekla, to jest ostataka predavnih virusa koji su nas inficirali.
No njihova priča počinje eonima prije ljudske. “Mislimo da su virusi ovdje od samoga početka” kaže Suttle.
“Koji god da je primordijalni spoj uzrokovao stanični život, vjerojatno je udahnuo život virusima u isto vrijeme“.
Jesu li to sve ‘loši momci’?
Većina virusa nam privlači pažnju jer se zbog njih razbolimo. Od SARS-a početkom stoljeća preko ebole u zapadnoj i srednjoj Africi do današnje epidemije novim koronavirusom, zarazne virusne bolesti sve su raširenije. No ima i čestitih virusa.
“Gotovo avi su virusi za ljude, zapravo, bezopasni“, kaže Rybicki. Mnogi nam čine i dobro jer inficiraju druge organizme koji bi u suprotnom bili štetni po ljude. Usto, od oslabljenih virusa rade se cjepiva, a u medicini se razvija nova metoda liječenja raka ubrizgavanjem virusa u kancerogene stanice.
“Ti se virusi množe samo u kancerogenim stanicama, a ne u zdravim. Takvo liječenje nije toksično kao klasične terapije protiv raka“, rekla je Shors.
Rybicki je veći dio svog profesionalnog života proveo pokušavajući otključati tajne virusa i tvrdi da ih oni imaju još mnogo. “Oni su najraznovrsniji organizmi na planetu i ima ih više nego bilo čega drugog, a mi i dalje jedva da o njima nešto znamo“.
