Kada sjednete u kafić u Osijeku uobičajeno je pitanje “gdje si bio ’90-te ili ’91” Pitanje je to koje dijeli one, koji su tih ratnih godina otišli iz grada na koji su JNA i četnici pucali ne štedeći ga i one koji su obukli uniforme i krenuli u obranu svoga grada.
Slavonci su i inače ljudi koji u sebi imaju jak osjećaj za svoje, pri tome misleći na svoj dom, svoju njivu, svoju Slavoniju i svoju obitelj. No, u cijeloj toj priči Slavonci se drže one “svoje ne dam, tuđe neću“.
I baš u tom dijelu došlo je do podjela u kojima se osuđuju oni koji su svoju djecu poslali na školovanje u razne države ili osobno napustili Hrvatsku, dok su drugi svoje živote stavili na kocku u obrani svoga grada, svoje Slavonije i Baranje.
Pitanje upućeno Škori
Upravo to pitanje “gdje ste bili ’90-te” uporno je postavljala novinarka Miroslavu Škori na press konferenciji u subotu na Dan državnosti, kada je objavio kako će Ivan Penava predvoditi listu Domovinskog pokreta u 5-toj izbornoj jedinici. Pitanje je bilo postavljeno više puta, iako je Škoro odgovorio na njega, insinuirajući kako se iza njega nalazi nešto što bi trebalo otkriti.
Novinarka očito nije dobila zadovoljavajući odgovor, pa je Osječko-baranjski župan Ivan Anušić nastavio sa spornim osječkim pitanjem na Facebooku, na što mu je opet Miroslav Škoro odgovorio.
Anušić neizravno priznao kako je pitanje bilo njegovo
Gostujući danas u Studiju 4 HRT-a Ivan Anušić je neizravno priznao kako je, sudeći po glasu mlada novinarka, po njegovom naputku bila uporna u pitanju “gdje ste bili 90-te” i vođenju predizborne kampanje stranke Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, ljudi poznatih još iz Jugoslavije, koji su imali hrabrosti javno pokazati hrvatsko domoljublje i osvojiti srca Hrvata.
U Studiju 4 s Anušićem je gostovao i SDP-ov Rajko Ostojić koji je rekao Osječko-baranjskom županu da je vrijeme ostaviti se ’91, na što je uslijedio Anušićev odgovor:
“Pitanje je bilo ’90-a godina. Vi ste se odlučili obući uniformu, ja sam odlučio sa 17 godina obući uniformu. To je bila moja odlluka. Onima koji su to odlučili, njima treba zahvaliti na poseban način. Svi su na neki način branili ovu državu. Nisu svi bili za uniformu.
Ono što je mene bilo zanimalo je da je gospodin Škoro govorio neistinu da je ’89. otišao u Ameriku, a ’90-te vodio predizborni skup Nacionalnog sporazuma ili kako se već zvao, govoreći neistinu da je ’89. otišao u Ameriku. Tek nakon toga je otišao. To je bio razlog pitanja.”
Nepravde počinjene nakon Domovinskog rata
Upravo rečenica “to je bio razlog pitanja” potvrdila je kako je pitanje bilo instruirano s razine HDZ-ovog Anušića, kojem se ne može osporiti da je maloljetan, bez straha obukao uniformu i krenuo u obranu Hrvatske. No, pitanje “gdje si bio ’91“, pitanje je koje bi trebalo postaviti mnogima, počevši od svih premijera do sada, pa i sadašnjeg, predsjednika RH, saborskih zastupnika, političara koji su bogatu Slavoniju bacili na koljena, Zagreb učinili gradom gdje se grade najskuplji javni WC-i na svijetu, Dalmaciji dali epitet “što južnije, to tužnije”.
Otvoriti Pandorinu kutiju, zvanu Domovinski rat, krenuvši od pitanja “gdje si bio i što si radio od ’90-te do ’95” značilo bi pronaći i druge ratne profitere osim bivšeg premijera Sanadera, za kojega svaka budala zna da nije mogao sam “odraditi sve poslove” oko tolike nanesene štete Hrvatskoj.
Dok su jedni dobili nakon rata, drugi nepravedno zakinuti
Trebalo bi tada priznati da su neki dobro “profitirali” ratom u kojem su drugi bili neželjene izbjeglice ili su im od hladnoće doslovno otpadali prsti u rovu. Iz Pandorine kutije izletjeli bi i svi oni koji su dobili dobre vojne mirovine jer su radili po uredima daleko od prvih crta ili primjerice doživjeli infarkt na terenu i preživjevši proglašeni zauvijek nesposobni za rad ubrali mirovinu, kredite, stanove, dionice.
Izletio bi podatak i da su udovice poginulih zbrinute s mirovinama od oko 5.000,00 kuna, bez obzira što su bile sposobne raditi i bez obzira žive li nevjenčano s novim partnerom, dok žene koje su imale radnu obvezu u gradovima na koje su padale granate, koje je neprijatelj “tukao” iz sa zemlje i iz zraka, nisu dobile ništa.
Imati radnu obvezu značilo je morati ići na posao, sklanjati se, ako se imaš gdje skloniti, dok granata blizu pravi krater na cesti. Značilo je i brinuti za djecu, za roditelje, jer je većini takvih žena muž bio u Hrvatskoj vojsci.
Danas većina tih žena ima posljedice, no ako su uspjele dobiti mirovinu, toliko je mala da većina njih ide u Njemačku, Italiju ili Austriju služiti stare i nemoćne, kako bi mogla preživjeti.
Pitanje “gdje si bio ’90.-te” zapravo je delikatno pitanje koje stavlja sol na ranu svih onih koji su tih ratnih godina okusili slane suze na licu zbog poginulih najmilijih, zbog nepravde počinjene amnestijom silovatelja i ubojica, zbog svakodnevne molitve da se pronađu njihovi nestali prije nego oni zauvijek zaklope oči, zbog borbe s egzistencijom unatoč sudjelovanju u obrani domovine, ogorčenja zbog odlaska sinova i kćeri koji ne mogu podnijeti korupciju koja je u Hrvatskoj toliko nabujala da se ne vidi šansa za bolje sutra.
Pitanje “gdje si bio ’90-te ili ’91” pitanje je koje treba ili zauvijek ostaviti ili već jednom razriješiti sve nepravde počinjene upravo tijekom i nakon tih nesretnih godina.
