Projekt Europske unije “Zaželi” donio u općini Hrvace nazvali su “Ja to mogu, ja to želim” i pokazali kako ništa nije nemoguće uz pravi stav.
Europski projekt “Zaželi” jedan je onih u kojima se doista kao u bajkama zatvore oči i zaželi, a onda je tu radno mjesto upravo za one koji do tog radnog mjesta teže dolaze. Projekt pruža nadu teže zapošljivim ženama. A koliko god htjeli to priznati ili ne, u pojedinim dobnim skupinama, pa i u mjestima gdje je nestašica posla, ovakav projekt koji nosi radna mjesta ispunjenje je svih želja. Nažalost, na određeno vrijeme.
A koliko je potrebno da se upravo ovakva radna mjesta osiguraju na puno duže vrijeme govore i potrebe njihovih korisnika.
Općina Hrvace prepoznala je potrebu jednih i drugih i tim mladih ljudi koji rade na projektu, povukao je sredstva, a žene i njihove korisnice i korisnici koji su u projektu puni su hvale za njih. Projekt su u općini Hrvace nazvali “Ja to mogu, ja to želim“, a način kako ga provode, jedan je od onih za primjer.
Maljkovo – jedno od sela općine Hrvace
Upravo stoga, posjetili smo Jasnu Bilandžić, ženu koja nije skidala osmijeh s lica i baku Ljubicu Turk, obje iz sela Maljkovo pod općinom Hrvace.
Baka Ljubica, jedna je od onih koja voli razgovarati, ali ne voli isprazne razgovore i koja unatoč tome što je prevalila 80 ima snažnu i zdravu memoriju. Jasna se zato često smije sa svojom korisnicom, bakom Ljubicom, jer jedini muškarac u tom malom selu ostaje bez ženskih slušateljica koje ne žele slušati “njegove ratne priče”, koje nesvjestan vitalnosti svojih slušateljica, uporno ponavlja.
Foto: Cronika – D. Franjić
Upravo stoga, njih četiri vremešne prijateljice radije se nađu pred televizorom, kako bi zajedno pogledale neku dobru seriju, prokomentirale je i rano otišle na spavanje.
A kako govori baka Ljubica, drugo im i ne preostaje, jer kada se uhvati prvi mračak više se i nema što raditi u ovom malom selu iznad kojeg se nadvio vrh Svilaje, a cvrčak ljeti udahne dah i zapjeva svoju najljepšu pjesmu.
Iz Like natrag na maljkovački kamen
Baka Ljubica je najveći dio života provela s pokojnim suprugom u Lici, gdje ju je poslije vjenčanja odveo. No, Maljkovo i njegov kamen ostao je u srcu ove posebne bake, o kojoj sa smješkom Jasna priča kako joj redovito kupuje baš ljubičasti Taft, sprej koji njenoj kosi daje poseban sjaj.
Njih dvije su nekako poseban par; Jasna, jedina mlađa žena u selu koja je izrodila čak šestero djece i čije srce je veliko k’o kuća. “Obleti” ona selo u koje ju je dovela ljubav prema suprugu, kojeg je čekala pletući sa starim ženama i rađala, dok je on radio na terenu. Nikada nije požalila, govori uz neizostavni osmijeh i prepričava što sve radi kod svojih korisnika, kojima kuha, posprema, skokne u dućan, ali i spozornošću sluša njihove priče.
“Najviše im nedostaje društvo“, kaže Jasna koja se uz sve to stigne brinuti i o svojoj obitelji.
Foto: Cronika.hr – D.Franjić
Priče bake Ljubice
A da je upravo tako, dokazuje baka Ljubica uskačući sa svojom pričom kako je jednog popodneva sjedila na skalama svoje kuće, kada je stigao fotograf Petar Malbaša u potrazi za kamenim kućama koje njegov objektiv voli više od ičeg. No, kako nam je ispričala baka Ljubica, ovaj puta ga je zaintrigirala ona, visoka, vitka, uredne frizure ljubičastog sjaja, odjevena kao da živi u nekom gradu. Graciozna pojava bake privukla je Petra koji se parkirao baš na njeno gumno.
Upitao je baku živi li ovdje s nekim, a ona je na njegovo iznenađenje odgovorila: “Sama.” I dok je Petru bilo do više informacija, baka Ljubica je gledala kako ga se riješiti i obećala mu je da će drugi puta biti rječitija. No, kada je Malbaša svratio opet i potražio je, samo se onako ženski mudro sakrila.
Obje, baka Ljubica i Jasna prasnule su na to u smijeh, onako od srca, po kojem se vidjelo da se često zajedno smiju dogodovštinama koje baka prepričava.
Maljkovo – poseban okus odmora
Uz mir, svježe jabuke i hladni sok koji je imao nekako poseban okus, Maljkovo i njegov kamen i Svilaju iznad sebe, poželjela sam ostati barem par dana i onako pravo, iskonski odmoriti se. Jasna mi je razbila maštariju kada se nasmijala i rekla: “One ti tu idu spavati u 6 popodne, ali se i dignu u 4 ujutro.” Na moj začuđen nijemi pogled upućen baki Ljubici, uz smiješak je stigao odgovor:” Pa da, što ćemo drugo, televiziju nemam, a onda se u tišini pomolim dragom Bogu i zaspim. A ujutro kada sunce izlazi dočekamo ga sjedeći ispred kućnih vrata i krenemo u novi dan.”
