Povod za razgovor s predsjednicom udruge “Bijeli krug” Livijom Plančić bilo je povećano nasilje koje se javlja zbog prinudne izlolacije, ali i projekta s kojim je udruga, koja se već 9 godina aktivno bori protiv svakog oblika nasilja, prošla na EU natječaju.
Dvogodišnji ugovor je potpisan, a bogata paleta usluga koja je predviđena, značiti će puno u utjecaju na smanjenje nasilja, kojega se, prema riječima predsjednice Bijelog kruga očekuje puno više nakon izlaska iz izolacije.
Livija, radi li Bijeli krug?
Prilagodili smo svoj rad i radimo od kuće, ali smo korisnicima dostupni putem telefona, maila i putem društvenih mreža. Bez obzira što nema direktnog kontakta, za sve upite stojimo na raspolaganju.
Je li istina da sada ima puno više obiteljskog nasilja, već što ga je bilo prije izolacije?
Čujemo i od medija i od strane mnogih da postoji taj rastući problem, iako je kratko vrijeme ove krize iza nas da se može uspoređivati je li to rast, je li to nekakav bitan skok u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Mi ne vidimo značajan rast i povećan broj poziva, ali objašnjavamo to da su u ovom razdoblju izolacije prisilno zajedno i žrtva i nasilnik, pa je onda situacija puno teža za prijavu.
Pretpostavljamo da će, kada ova krizna situacija prođe, kada se sve to koliko-toliko svede na normalu, da će onda uslijediti veći val i prijava, ne samo nama, već i institucijama. Onda ćemo moći uspoređivati.
Je li to znači samo retroaktivno prijavljivanje ili se zbog velike ekonomske krize koja nas očekuje, očekuje i povećanje nasilja?
Sasvim sigurno zbog ove trenutne krize, ali i one koja nas očekuje, a to je financijska nestabilnost i neizvjesnost koja će biti veći okidač za veći val takvih slučajeva. Dakle, ne samo obiteljskog nasilja, već i nasilja općenito. Ono razdoblje koje nas čeka će biti jako, jako izazovno za cijelo društvo, ne samo u ekonomskom smislu već i u smislu kriza koje pad ekonomije vuče za sobom.
Bijeli krug je od početka imao drugačiji, cjelovitiji pristup nasilju, žrtvama i nasilniku. Godinama već puno radite i sada je to rezultiralo velikim i lijepim projektom.
Bijeli krug radi već skoro devet godina, a u tih devet godina se zaista puno napravilo. Zaista radimo neke stvari koje smo prepoznali da su potrebne lokalnoj zajednici i nekako na taj način funkcioniramo. Znači, gdje vidimo mogućnost da se mi kao civilni sektor uključimo i pomognemo u rješavanju nekih problemam, tu pokušavamo i uključujemo se cijelo ovo razdoblje od osnivanja.
Konkretno, radimo s počiniteljima, odnosno provedbu zaštitne mjere psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji, što mislim da na području Dalmacije ne radi uz nas nitko. Mislim da bi se tu trebalo puno više napraviti, jer je taj prostor postao deficitaran. Dakle, nudimo neke stvari koje nisu samo orjentirane na nasilje u obitelji, iako je ono najzastupljenije. Mi pokušavamo tu priču gledati malo šire, pa pokušavamo pomoći i starijim osobama kao žrtvama nasilja.To ne mora biti samo obiteljsko nasilje, to može biti i druga vrsta zlouporaba osoba starije životne dobi.
To može biti mobing na poslu, to mogu biti žrtve imovinskih kaznenih djela, razbojništava i slično. Ne radimo razliku ni na spol, ni na dob, ni na vrstu samog događaja, odnosno kaznenog djela i prekršaja. Po tome smo drugačiji od drugih organizacija koje su nama srodne.
A projekt, koji si spomenula i sada otvorila temu, je projekt koji smo početkom četvrtog mjeseca počeli provoditi. To je dvogodišnji projekt financiran sredstvima europskog socijalnog fonda, gdje planiramo nadogranju na ove naše socijalne usluge u puno većem i širem smislu, obuhvatnije. Čeka nas zaista veliki rad na tome.
Kako se projekt zove i koje su sve aktivnosti predviđene?
Projekt se zove “Prekriži nasilje“. Mi inače pružamo pravnu i psihološku pomoć našim korisnicima, dakle radi se o primarnoj pravnoj pomoći i psihosocijalnoj podršci u svim fazama kaznenog ili prekršajnog postupka. Ovaj projekt će to nadopunjavati, jer će se moći uz primarnu nuditi i sekundarna pravna pomoć, odnosno koristiti će se odvjetničke usluge u slučaju pokretanja sudskog postupka, odnosno potrebe za takvom vrstom potrebe našim korisnicima.
Dodatna novost su i usluge mobilnog tima. Znači, biti ćemo dostupniji našim korisnicima. Tu u prvom smislu mislim na osobe koje zbog nekih svojih razloga poput starosti, prometne izoliranosti, zbog nemogućnosti dolaska do našeg ureda ovdje u Splitu, a trebaju pomoć u vidu informacije ili neke druge praktične pomoći, u tom smislu smo i to planirali provesti kroz projekt.
Naša praksa i sudske statistike kažu da su starije osobe kao žrtve nasilja sve brojnije u našem društvu i da je i njima nužna pomoć i podrška.
Hoće li se to odnositi i na one koji žive u selima?
Tako je, to je i osmišljeno da pomognemo ljudima koji nisu u ovom našem urbanom središtu. Dakle, ljudima u ruralnim područjima, u zaleđu, ljudima koji nisu čak ni u užoj okolici Splita. Iz Sinja, Imotskog, Vrgorca…
Osim toga planiramo povećati vremensku dostupnost naše SOS linije za žrtve. Naša linija 0800 6329 za sada je otvorena samo kroz jutro, međutim kroz ovaj projekt i dodatnu podršku naših volontera ta će linija biti što duže vremenski dostupna. Pokušati ćemo pokriti barem cijeli radni dan, a vidjeti ćemo i duže. I tu bih istaknula angažman volontera, odnosno sve ono što nas sada čeka u procesu njihove edukacije, pripreme, aktiviranja, motiviranja i praćenja kroz taj njihov angažman kroz rad udruge.Tu u prvom redu mislim na njihovu prisutnost na SOS liniji za žrtve.
Da, još ako uspijete produžiti vrijeme i na večernje sate, jer po mom nekom iskustvu tada se najviše obiteljskog nasilja i događa.
Poanta je da sve ove konvencije, pa i naše smjernice i strategije idu za tim da takve linije budu dostupne 24 sata. Mi imamo strateški cilj raditi u tom smislu. Ovaj projekt će nam biti dobar alat da postignemo što dužu dostupnost. Hoćemo li to uspjeti 24 sata, idemo za tim svakako, jer nikada se ne zna kada će nasilje eskalirati. To često znaju biti večernji i noćni sati, kada je u tim kriznim situacijama dobro da se može nekoga kontaktirati, potražiti neku prvu pomoć, pa onda usmjeriti i na ove druge institucije koje moraju reagirati u tim situacijama.
Kada smo već kod SOS telefona, nazovu li i muškarci?
Nazovu muškarci, ne samo na SOS, već i na druge načine naše komunikacije, na telefon i na mail i dođu osobno. Moram istaknuti da naši korisnici nisu samo žene. Tu su i muškarci, osobe koje nam se često javljaju u situaciji kada je problem skrbništvo nad djecom. Znači, tijekom razvoda braka, tijekom određivanja skrbništva nad djecom, pogotovo ako je i nasilje prisutno, pa je onda uslijedio razvod. Situacije manipulacije s djecom su možda nekakvi razlozi zašto se i oni osjećaju kao oštećene osobe, odnosno kao žrtve i traže pomoć i podršku. Tu su i muške osobe starije životne dobi koje se javljaju kao žrtve zlouporabe ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju. Ne radimo razliku, nama je žrtva, žrtva.
Kada su muškarci kao žrtve u pitanju rijetko je fizičko nasilje, tu je više psihološko nasilje. Iako ima slučajeva, koliko sam upoznata, da i žena istuče muža.
U jako malom postotku žene primjenjuju fizičko nasilje nad muškarcima, ali je ta jedna psihička manipulacija jako prisutna i toga ima. I oni nisu manje žrtve zbog toga.
Jesmo li što preskočili iz projekta?
O, projekt ima još dosta toga. Planirati ćemo i planiramo veliki broj edukacija, veliki broj izobrazbi koje će biti namijenjene ne samo volonterima, nego će biti otvoreno za stručnjake koji rade na području podrške i pomoći žrtvama. Tu će biti od edukacije za mirenje do izobrazbe za nove edukatore vezano za provedbu zaštitne mjere psihosocijalnog tretmana počinitelja u obitelji, tu će biti edukacije iz realitetne terapije koja će biti isto korisna za sve one koji rade u direktnom kontaktu sa žrtvama, tu će biti studijska putovanja i razmjena dobre prakse s našim partnerima na projektu.
Moram napomenuti da je Udruga za podršku žrtvama i svjedocima iz Vukovara i njihov Nacionalni pozivni centar iz Zagreba 116 006 naša partnerska organizacija na projektu s kojom usko surađujemo na svim ovim aktivnostima. Jako nam je važno da razmijenimo naša znanja i iskustva i općenito praksu u radu sa žrtvama, jer kroz tu razmjenu znanja uvijek nešto naučimo.
Tu će biti i komunikacije s našom krovnom europskom organizacijom Victim support Europe i usporedba njihovog rada s našim. Tu nas čeka i izrada web mape socijalnih usluga, odnosno pokušati ćemo na razini cijele RH mapirati sve organizacije pružatelje usluga, vladine i nevladine, koje rade sa žrtvama i staviti ih u jednu interaktivnu web mapu, tako da osoba u bilo kojem području Hrvatske zna što joj je dostupno na njenom području. Biti će dosta promotivnih aktivnosti, tako da svaka od ovih aktivnosti, nadam se, bude i popraćena medijski. Mislim da je važno da ljudi znaju da takve usluge postoje.
Moram te na kraju pitati, misliš li da se nakon rada s nasilnikom i nakon mirenja mogu promijeniti uvjeti u obiteljima u kojima vlada nasilje? Može li takva jedna obitelj na kraju postati skladna i nastaviti jedan dobar život?
Načelno se ne može govoriti, svaki slučaj je slučaj za sebe. Ono što mi radimo je provođenje mjere koju izriče prekršajni sud. Moram naglasiti da tu dolaze ljudi koji naprave lakše nasilje, koje se najčešće svodi na verbalno, a koje se ponavlja ili se dogodilo samo jedanput. Znači, to su neke situacije koje se nisu razvile do te mjere da je potrebna teža, kaznena sankcija. Tako se i postupa prema tim ljudima koje sud pošalje kod nas.
Njima se ukazuje da njihovo ponašanje nije dobro i nije nešto što je prihvatljivo. Nude im se neki novi modeli rješavanja tog sukoba, koji se zna često dogoditi. Pokušava se na jedan način edukativno djelovati. Nije to kratko razdoblje koje se radi s njima, to je oko 6 mjeseci, a kroz tih 6 mjeseci kontaktira se i žrtva i prati njihov suživot. Ako su oni postigli jedan podnošljivi način suživota u tom razdoblju, to ipak znači da su te poruke koje su dobili od nas naišle na plodno tlo, pa se to na jedan način i primjenjuje u njihovom životu.
Njima je isto tako jasno da ako prekrše, odnosno ako nisu redovni u izvršavanju svih zadataka koji im se postave kroz taj tretman ili ako se ne odazovu u tretman ili ako naprave nešto što je slično u budućnosti, da će im sud u budućnosti izreći puno, puno težu kaznu. Dakle, oni su svjesni činjenice da im je puno bolje da u životu ne rade takve stvari ponovno, jer u suprotnom slijedi zatvorska kazna. Velika većina njih je svjesna toga i velika većina, što pod utjecajem našeg terapeuta, a što pod utjecajem nekakvog straha od strožijih sankcija mijenja svoj život. Ipak je taj suživot koliko toliko prihvatljiv za žrtve.
