Ministar pravosuđa Ivan Malenica u HRT-ovoj emisiji Otvoreno najavio je borbu protiv korupcije prvenstveno prevencijom, a onda i represivnim mjerama. Zašto i od koga informacije cure nitko ne zna.
Da korupcija cvjeta u Hrvatskoj znaju svi, a posebice oni koji se bave privatnim poslom. Naime, borba za dobivanje posla od javnih ustanova velika je, posebice kada se radi o velikim iznosima novca. I tu već godinama “igraju” poznanstva i veze, koje završavaju debelim kuvertama punim novca. A u cijelu priču najčešće su uključeni političari.
Afera Janaf i afera Vjetrenjače samo su pojedini slučajevi u kojima se pojavila korupcija, no nje ima na svakom koraku. Lokalni političari, koje često zovu “lokalni šerifi” nerijetko koriste javnu nabavu gdje pogoduju, no nikako ne treba zaboraviti ni slučajeve gdje predsjednici županijskih odbora svoje stranke postaju jako utjecajni u svojoj županiji, pa doslovno “žare i pale” naređujući županima, gradonačelnicima, direktorima javnih tvrtki iz svoje stranke kome će dati posao, pod kojim uvjetima, koga će zaposliti i doslovno što će raditi. Eklatantan primjer imamo u Splitsko-dalmatinskoj županiji, gdje je premijer čak nagradio takvog političara visokom saborskom pozicijom, što mu je dalo još veću moć.
Je li kriv sam narod?
Činjanica je da se takvim političarima svi doslovno “uvlače” u čmar toliko da im vire samo nožni prsti, a kako bi iskoristili komadić i za sebe. Tu se treba zapitati koliko su i sami ljudi koji govore protiv korupcije skloni istu iskorištavati, pa barem dobili i “mvrcie”
Korupciju je zapravo vrlo lako otkriti uvođenjem zakona o ispitivanju porijekla imovine, kao i zakone koji bi, primjerice branili osobi koja je na čelu banke za kreditiranje da postane vlasnik hotela. A, upravo je direktan primjer Anton Kovačev koji je bio dugi niz godina kao član HDZ-a na čelu HBOR-a i koji je dodjeljivao poduzetnicima kredite, a danas je ponosni vlasnik luksuznog hotela u prvom redu do mora. A takvih vlasnika hotela, tvornica, lanca ljekarni, ogromnih poduzeća ima i previše, pitanje je samo pozadina stjecanja navedene imovine, koja bi se lako otkrila kada bi se “zagrebalo” u porijelo prvog milijuna.
Ispitivanje porijekla imovine dovelo bi i do korumpiranih službenika u javnim ustanovama i ministarstvima
Ispitivanjem porijekla imovine lako bi ustanovili i kako su neki djelatnici, koji su bili na vodećim položajima u Ministarstvu socijalne skrbi vlasnici imovine, koju nikako nisu mogli steći svojim primanjima, a niti su je stekli naslijeđem. Kada bi itko imao volje “zagrebati” po slučaju otkrio bi kako se od vremena kada još bio ministar Darko Milinović reketarilo udruge, koje su davale i 50 posto natrag u džep tim zaposlenicima ministarstva koji i danas nesmetano rade.
Ono što je najgore u cijeloj priči o korupciji je da svi sve znaju, pa i svi ovi slučajevi odavno su poznati i ministrima i premijerima koji su došli i prošli, no doslovno nikoga i ne zanimaju.
Korupcija je poput koronavirusa
Kako je, primjerice sinoć u emisiji Otvoreno rekao Marin Mrčela član GRECO-a i zamjenik Vrhovnog suda, “korupcija je poput koronavirusa“.
“Mi ne vidimo gdje je pravi problem i gdje počinje borba protiv korupcije. Ključ borbe protiv korupcije nije kazneni progon, niti kaznena osuda, nego sprječavanje korupcije. A, sprječavanje korupcije se mora događati u svim dijelovima društva. To što mi imamo kaznene postupke i imamo osude za koruptivna djela pokazuje da svi ostali dijelovi društva u sprječavanju korupcije nisu uspjeli.
Korupcija je vrlo slična koronavirusu. Lako se širi, utječe na sve ljude, zahvaća sva područja, ima asimptomatičnih slučajeva, za sada nitko nije imun, berem ne zauvijek. Međutim, ima jedna dobra stvar koja je slična i koronavirusu i korupciji, a to je da je se može spriječiti uz odgovorajuće mjere. Prema tome, kazneno pravosuđe je zadnja karika u lancu sprječavanja korupcije jer ono dolazi kada se korupcija već pojavljuje,” rekao je Mrčela, naglasivši kako nema društva u kojem nema korupcije, no ipak je pitanje količine iste.
Ono na što je Mrčela u HRT-ovoj emisiji locirao kao ključno je transparentnost svih postupaka u društvu u kojem je uključen javni novac, a za što je opet ključna politička volja.
Greco izdao preporuku da se izda kodeks za zastupnike
Greco, Europsko tijelo zaduženo za sprječavanje korupcije izdao je točno prije 6 godina preporuku Hrvatskoj da izda kodeks za zastupnike, a sada je izdao 13 preporuka vezane za izvršnu vlast, a što u Grecou očekuju da se napravi što prije. Naravno, preporuka od prije 6 godina još je na čekanju.
Ministar pravosuđa Ivan Malenica na sve to je rekao kako je Hrvatska izdala priručnik o korupciji.
Je li konačno vrijeme za Zakon o porijeklu imovine?
“Ako imate veliki nesrazmjer imovine, svi mehanizmi, od istraživačkog novinarstva, Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, Porezne uprave… pa netko bi trebao zapitati o čemu se tu radi, ako osoba zaista nije u stanju objasniti odakle veliko bogatstvo s jedne strane, a zna se koji su prihodi s druge strane. Ja mislim da bi to trebao biti onaj okidač za poduzimanje tih radnji prema tim osobama,” rekao je u emisiji Otvoreno Davor Derenčinović s Pravnog faklteta.
No, postavlja se ipak pitanje koliko bi “sito tada bilo široko” i koliko bi ih prošlo kroz to i takvo sito, dok je ipak najjedostavnije uvesti Zakon o porijeklu imovine, koji bi zahvatio sve. Na taj način saznalo bi se odakle nekome tvornice, vile, hoteli, enormno skupi automobili, te ukoliko ih je nezakonito stekao jednostavno bi im bili oduzeti. A, upravo takvim zakonom odradila bi se i prevencija korupcije uz koju bi u dokazano nezakonitim slučajevima odradio i represivni aparat. No, pitanje je kome je u interesu otezanje ili nedonošenje takvog zakona.
Korupcija je bolest kojoj treba pronaći uzrok
Korupcija je bolest, rekao je Davor Derenčinović s Pravnog fakulteta iz Zagreba, napomenuvši kako je potrebno pronaći razlog bolesti, odnosno kako je i zašto došlo do bolesti, te kako se može liječiti. “Korupcija je bolest klijentelizma i vezana je uz vlast centralnu i lokalnu, ali nije vezana uz stranačku iskaznicu.”
Drugim riječima, članovi svih političkih stranaka skloni su korupciji. Derenčinović je naglasio i kako su jačanjem lokalnih i regionalnih samouprava učinjene neke pogrešne stvari koje pogoduju širenju korupcije. “Jednadžba korupcije glasi: manje transparentnosti, više diskrecije. Dakle, jedna sprega javnih poduzeća i lokalne samouprave, jedna sprega javnog i privatnog sektora se često zanemaruje, pa se kaže kako je korupcija samo u javnom, a nema je privatnom sektoru. Često puta su to uzajamno uvjetovani procesi. A jedan od najvećih problema je neuralgičan proces javne nabave.“
“Zašto je to tako, može se reći kako je kriv i sam nedorečen i nejasan zakon,” detektirao je problem Derenčinović.
Zašto cure informacije?
Curenje informacija je poseban problem, rekao Derenčinović, naglasivši kako su izvidi tajni, te kako posebno dokazne radnje ne bi smjele izaći u javnost. “Tu se radi ograničenju posebnih ustavnih prava građana, a što je poseban razlog zašto to ne bi smjelo izaći van,” rekao je Derenčinović.
“Postupci za korupciju bi se morali voditi u okviru pravosuđa, ne u medijima. Jer kada vi nekoga osudite kroz medije ostaje nam pitanje kome je to u interesu. Je li to u interesu DORH-u? Pa zamislite kada na kraju bude oslobađajuća presuda, a čovjek je osuđen kroz medije. Onda ispada da je DORH nesposoban. Osuđivanje kroz medije je loše za prava okrivljenika u tom postupku, jer koliko smo puta upravo kroz medije doznali transkripte razgovora, jer su mediji ostvarili uvid iz predmeta. Odakle to izađe? Izađe iz rješenja o provođenju istrage koje su dobili odvjetnici i njihovi klijenti ili se pak radi o nekim sadržajima preko toga.”
Derenčinović je skrenuo pozornost i na to kako visoki državni dužnosnici ne bi smjeli komentirati istražne i pravosudne postupke u tijeku, jer često prejudiciraju tko bi što trebao raditi.
Dolazak do informacija medijima je posebice zanimljiv zbog povećanja čitanosti, koja je zbog velike konkurencije ipak važna. Također, treba naglasiti kako informacije plasiraju mediji, a čitatelji ih “gladno” čitaju i zbog nepovjerenja u pravosuđe. Naime, poznato je kako upravo bogate osobe i visoko rangirane osobe imaju mogućnost nagoditi se, primjerice poput bivšeg ministra Čobankovića, koji je za pronevjeru ogromnog novca samo gulio krumpire, a danas ima impozantnu privatnu imovinu za koju se nitko od vlasti ne pita odakle mu. Doslovno, ogulio krumpir i obogatio se.
Većini takvih političara godinama i godinama se vode sudski procesi, a njihovi skupi odvjetnici se bogate i na kraju nitko ne završi tamo gdje bi trebao. Izuzetak je bivši premijer Ivo Sanader, za kojega je i danas nejasno kako je moguće da je sve radio baš sam i da nikoga nije povukao sa sobom. Zdravo logički to je jednostavno bilo nemoguće. No, uz njega nikada nitko nije odgovarao.
Činjenica je i kako dokumentacija oko istrage prolazi kroz puno ruku, počevši od samog nalogodavca do njegove tajnice, koja piše nalog, pa svih uključenih u proces. Na kojoj karici puca, svaki puta se svi pitaju, no dosada još nitko nije proveo istragu o tome i odredio primjerenu kaznu za odavanje podataka medijima. Ostaje jedino činjenica kako pojedini mediji imaju svoje izvore u policiji, odvjetništvu, pa i na sudovima, a tu činjenicu nitko i ne skriva.
