O Draženku Đokiću (57) i Vojinu Krstiću s (72) preživjeli s Ovčare godinama svjedoče kako su bili batinaši na Ovčari, no oni mirno žive u Negoslavcima, a mir im prekida policija koja ih privede svake godine uoči Dana sjećanja
Dan nakon što su devetorica njihovih sumještana privedena, a dvojica potom i kazneno prijavljena zbog sumnje da su počinitelji ratnog zločina nad ratnim zarobljenicima na Ovčari u studenome 1991., mještani Negoslavaca, sela nedaleko od Vukovara i u neposrednoj blizini same Ovčare, inače većinski nastanjenog pripadnicima srpske zajednice, nisu pokazivali nikakve znakove iznenađenja ovakvim razvojem događaja, piše Jutarnji list čiji novinari su posjetili ovo selo.
Ali, ne zato što smatraju da su njihovi susjedi nešto skrivili, već zato što su isti ti ljudi već godinama, kako nam kažu, često bili pozivani na razne informativne i obavijesne razgovore u policiju zbog zbivanja na Ovčari u studenome 1991.
Mještani su novinarima ispričali kako je policija u srijedu ujutro upala u obiteljske kuće Draženka Đokića (57) i Vojina Krstića (72), stavila im lisice i odvela ih. Priveli su i sedmoricu mještana koji su ubrzo pušteni nakon što su ispitani o djelovanju navedene dvojice. Oni bi, naime, trebali biti svjedoci protiv Đokića i Krstića, koji su mirno dočelali starost u selu u kojem se i danas smatra kako su ratni zločini na Ovčari i Veleprometu nešto normalno, te im ne remete svakodnevni mir.
Stanovnici tog sela znaju što se događalo, tko je sve sudjelovao, ali i gdje su pokopana tijela barem dijela nestalih s Ovčare i Veleprometa, no u tom selu vlada zavjet šutnje. Kod nekih je normalan jer su sami sudjelovali u batinjanju i ubojstvima, dok se drugi boje osvete. Ima tu i mještovitih brakova, a većinom Hrvatice udate za Srbe šute iz straha, ali i svjesne kako to moraju zbog svoje djece.
Tko su Đokić i Krstić?
Kada je riječ o uhićenicima, Negoslavčani kažu kako je Krstić rođen u ovom selu, a Đokić se doselio kao dijete s roditeljima iz BiH te ostao u njemu iako ima i BiH državljanstvo. U mladosti je igrao nogomet, a vodio je i kafić na igralištu. Danas je poljoprivrednik, za kojega bi bilo zanimljivo provjeriti spada li u one kojima je Hrvatska davala i poljoprivredne poticaje.
Đokić je bio i svjedok na suđenju za ratne zločine na Ovčari koje se vodilo u Beogradu. Tamo je ispitan na okolnosti saznanja o ubojstvu hrvatskog branitelja Damira Kovačića koji je likvidiran na Ovčari, a koji je vjerojatno prošao kroz špalir u kojem je stajao i batinao upravo ovaj “svjedok”. Apsurd do apsurda.
U svjedočenju u Beogradu, naravno, nije govorio ništa o svom boravku na Ovčari u dane kada su zarobljenici prolazili kroz špalir smrti da bi došli do mjesta gdje su bili mučeni i ubijani.
Nakon zločina mirno proveli život nedaleko mjesta zločina
Unatoč nadi i poruci kako zločinci ne mogu mirno spavati, činjenica je kako su obojica ratnih zločinaca i Đokić i Krstić mirno nastavili živjeti u svom selu i svojim kućama u blizini mjesta gdje su pokazali zvjersko lice i dočekali starost. Još gore od toga je što su njihove identitete davno otkrili preživjeli svjedoci, no tek sada na kraju svog životnog puta svoje njive su zamijenili boravkom u pritvoru.
Može li to biti satisfakcija žrtvama i poruka za budućnost kako se zvjerski zločin nikada ne smije ponoviti? Odgovor na to pitanje je upravo mišljenje stanovnika Negoslavaca koji jasno pokazaju kako im je normalno da su se zvjerski iživljavali na nemoćnim zarobljenicima, a nakon mirne reintegracije samo se vratili u stare uloge mirnih slavonskih seljaka.
Pitanje je koliko još ratnih zločinaca živi u blizini mjesta svojih zločina
Na kraju ostaju pitanja kakvi će to svjedoci biti sedmorica privedena i puštena koji su živjeli u mirnom suživotu s batinašima iz špalira, a za koje je sigurno upitno što su i sami radili dok se ubijalo i mučilo na Ovčari. Ostaje i pitanje koliko je još ratnih zločinaca mirno dočekalo starost u Negoslavcima i drugim slavonskim selima u kojima je većinsko srpsko stanovništvo, a koja su tih ’90-tih bila okupirana, dok žrtve i obitelji čekaju pravdu i pronalazak nestalih.
