Premda odlazi na spavanje svako veče, poput svih drugih ljudi, Dragomir Komarov iz Novog Sada ne spava jer boluje od nevjerojatne bolesti zbog koje bdije danonoćno.
Sada je već više od 36 sati od kako nisam ni trepnuo, a kamoli oka sklopio. Nisam ni legao, a kamoli se malo opustio. Danas od jutra neprekidno hodam, što uključuje dvije posjete vlastitoj kući i jednu usa-izložbi. Sve djeluje normalno samo iznutra nekako “vibriram“, opisao je svoje stanje za Croniku hr Dragomir Komarov iz Novog Sada.
U trenucima krajnje iscrpljenosti, “zaspe” tek 15-tak minuta
S tim se bori cijeli život, kaže, a uzrok takvim stanjima je budnost. Naime, premda zvuči nevjerojatno, taj 67godišnjak uopće ne spava već pune 23 godine. U trenucima krajnje iscrpljenosti, rijetko uspije zaspati na petnaestak minuta, a kada se to i dogodi počne ga mučiti apneja, odnosno gušenje tijekom sna, zbog čega se momentalno budi.
“Od 1997. godine više ne spavam noću, mada se ni ono što “prokunjam” danju ne može nazvati snom. Ležiš i sve čuješ i sve vidiš…samo ti je malo tonus mišića i misli opao…, kaže Dragomir, te dodaje kako je i ranijih godina po tri mjeseca izdržavao bez da bi prilegao ili sklopio oči.
Problem nespavanja još iz djetinjstva
Njegovi problemi sa spavanjem počeli su još u djetinjstvu, a prema njegovom mišljenju najveći utjecaj imala je pojava jakih alergo-imunoloških problema, nakon prve godine života. Izraženije probleme sa spavanjem pojačali su se već u osnovnoj školi kada je na spavanje išao znatno kasnije od svojih vršnjaka, dok je već u srednjoj školi znao ostajati budan cijele noći, da bi na kraju potpuno prestao spavati.
Noćni čuvar u gradskom muzeju
Na mjestu noćnog čuvara u muzeju grada, Dragomir je proveo 20 godina. U prve tri godine na tom radnom mjestu, stanje mu se pogoršalo, te pretpostavlja kako je posao bio neka vrsta okidača. “Nesanica je postala jasno uočljiva i praćena alergijama“, kaže.
Ipak svoje probleme s nespavanjem iskoristio je za studiranje, pa je 2000. godine, u 47. godini, diplomirao i postao građevinski inženjer, nakon čega se i zaposlio u struci.
Bolest nedovoljna za invalidsku mirovinu
Do odlaska u invalidsku mirovinu prošao je trnovit put jer “nesanica nije bolest”, pa je na svojoj koži, već iscrpljen i umoran od nespavanja osjetio punu težnu birokratskog sustava. No, uz “priznate” bolesti poput asme i još nekih drugih, uspio je ostvariti mirovinska primanja što je donijelo olakšanje s obzirom na fizičku i psihičku iscrpljenost uzrokovanu nespavanjem.
Rutinska noćna šetnja gradom
Kao i svi drugi ljudi i Dragomir liježe u krevet svaku večer, ali umjesto da utone u san, on ustaje razočaran jer “opet nije zaspao” i kreće u šetnju, uvijek istom rutom.
“Prođem kroz centar grada i obavezno prošetam cijelim kejom. Dugo sam čitao, uglavnom filozofske i vjerske knjige, ali sada uglavnom “pretražujem” na internetu“, kaže.
“Pišljiva” dozvola za hodanje po noći
Najteže mu je palo ograničenje kretanja tijekom pandemije koronavirusa.
“Mjesec dana su me vodali u krug, zbog jedne “pišljive” dozvole za hodanje po noći, što i inače činim… dakle, onda kada nema nikoga i ne postoji nikakva šansa za prijenos virusa…Naravno da ju nisam dobio“, kaže Dragomir i dodaje kako je nakon ukidanja zabrane koju je čekao 53 sata, izletio iz kuće i samo hodao i hodao.
Nisu pomogle ni alternativne metode liječenja
U želji da poboljša svoje zdravstveno stanje Dragomir je isprobao sve. Prestao je pušiti, postao je vegetarijanac, većinom vegan, spremao vlastitu zimnicu i vodio računa o zdravoj prehrani. Planinario je, istrčavao maratone, dvije godine se bavio Sungazingom (gledanjem u sunce), isprobavao ioniziranje, ali uz sve to, većih pomaka nije bilo. Ali ni “klasično” medicinsko liječenje također nije imalo rezultate.
Nesanica neprihvaćena kao bolest
“Budući da sam se još uvijek nadao SIPAP aparatu, inicirao sam još jedno ispitivanje na institutu za nesanicu pri Centru za medicinu sna, u Kamenici. Tamo sam saznao da ni državne institucije ne prepoznaju ovu bolest, te da taj aparat vjerojatno, skoro neće biti na pozitivnoj listi nabave a ja ga sa svojom mirovinom ne mogu ni sanjati, čak i kada bih zaspao“, našalio se Komarov.
No ono što mu je najteže palo je, kaže, saznanje kako je najveći problem nemogućnost samog ulaska u san, što u kombinaciji s neizbježnom apnejom, dovodi do veoma rijetkog i lošeg spoja-nesanice, kao u njegovom slučaju, za što “nema lijeka”.
“To nije život, to je pakao”
“Iako s njom živim cijeli život, nesanica uzima svoj danak. Zbog nespavanja podložan sam naglim promjenama raspoloženja i patim od depresije. Da ne pričam o potpunoj rastresenosti, zaboravnosti i dekoncentraciji. U kući sam morao sve obilježiti naljepnicama kako bih znao gdje se što nalazi. To nije život, to je pakao“, zaključuje Komarov.
