Ono što prolazi Italija, sutra će neke druge države Europske unije, najavljuju pojedini znanstvenici
No, utjeha stiže dolaskom toplijeg vremena, iako nitko zapravo ne zna kako će novi virus oznake COVID-19 reagirati na toplinu. Naime, znanstvenici ne mogu potvrditi kako je ovaj novi virus neotporan na toplinu, posebice stoga jer je ovo prvo proljeće u kojem se pojavio ovaj nevidljivi neprijatelj, koji se širi sve više.
Jasno je jedino kako sezonske gripe nema tijekom proljeća i ljeta, a kako će reagirati COVID-19 znanstvenici ne znaju, kao što je nepoznato i kako se zapravo prenosi i zašto se tako brzo širi.
Jasno je da od njega umiru samo starije i bolesne osobe, odnosno oni koji imaju već kronične bolesti i smanjen imunitet.
No, COVID-19 nije prvi virus koji se pokušava riješiti karantenom.
Doba kuge
Doba kuge (Crna Smrt ili Crna kuga) naziv je za period jedne od najrazornijih pandemija u povijesti čovječanstva. Započevši u jugozapadnoj Aziji proširila se u Europu kasnih 2340-tih, gdje je (mnogo kasnije, u 18. st) i dobila ime Crna Smrt (lat. mors atra). Konačan broj smrti koje je ta pandemija izazvala diljem svijeta procjenjuje se na oko 75 milijuna ljudi, odnosno oko polovice tadašnjeg stanovništva Europe. Porijeklo bolesti je kontroverzno, no njezin se smrtonosni oblik povukao iz Europe u 18. stoljeću.
Velik problem s kugom bio je i golem broj nepokopanih tijela preko čije se odjeće bolest širila. Kako su često dolazili u kontakt s oboljelima, tako je i broj stradalih crkvenih osoba bio natprosječno visok. Neki su svećenici bili obuzeti takvih strahom da su odbili davati posljednju pomast, što je bilo nezamislivo u srednjovjekovnom društvu.
U nekim su mjestima pribjegli drastičnim mjerama poput toga da oboljele zazidaju u zgrade, uzimaju neobične lijekove poput tableta od usitnjenoga jelenjeg roga ili napitka sa zlatnom prašinom, koriste žabe i kokoši gatalice i slično. Ništa nije pomoglo. Probali su zaustaviti kugu miomirisima, ali to je samo ublažilo smrad smrti. Vjerovali su da se kuga širi zagađenim zrakom (mijazam). Zahvaćeni panikom, neki su počeli vjerovati da se kuga prenosi samim pogledom ili jednostavno razmišljanjem o njoj.
Kolera
Dok su Indijci s ovom bolesti bili upoznati od davnina, ostatak svijeta suočio se s njom u 19. stoljeću. Bolest je zahvaćala cijelo tanko crijevo, a manifestirala se proljevom, povraćanjem, grčevima u mišićima, dehidracijom i kolapsom. S kolerom se borio imunitet, no ono na što je trebalo paziti bilo je sprječavanje dehidracije i održavanje čistoće.
I kako nije svako zlo za zlo, tako je kolera potaknula povećanje brige oko higijenskih navika. No, i danas u nekim dijelovima svijeta ima kolere, a pretpostavlja se kako godišnje od nje oboli oko 300.000 ljudi, dok njih oko 4.000 umre.
Žuta groznica
Ova teška virusna bolest, koju prenose komarci, pokosila je i Napoleonovu vojsku. Tako je od 33 000 vojnika, koje je poslao u Luisianu, vratilo se samo 4 000. U strahu od žute groznice Napolen je prodao ovu koloniju.
Bolest je dobila ima zbog žutila koje se pojavi na tijelu, a prisutna je još uvijek u Južnoj Americi i Africi, gdje je smrtnost od nje od 20 do 50 posto kod onih koji od nje obole.
Pjegavi tifus
Bolest od kojih su strahovali javljala se za vrijeme ratova, a prenosile su je tjelesne uši. Posebno je harala tijekom 2. Svjetskog rata, kada su pjegavi tifus nazivali i rovovskom groznicom. Higijenom je pjegavi tifus potpuno iskorijenjen
Dječja paraliza
Ove bolesti užasavale su se majke, jer je paralizirala i ubijala djecu. Nastajala je kao posljedica virusne upale leđne moždine, uzrokujući potpunu ili smanjenu pokretljivost. Prema vjerovanjima iz tog doba radilo se o virusu poliomyelitisu, koji je ulazio u tijelo kroz usnu šupljinu i razmnožavao se u gastrointestinalnom traktu. Pronađeno je cjepivo protiv dječje paralize i nakon masovne epidemije, djeca su cijepljena, a bolest iskorijenjena.
Epidemije i pandemije koje povijest pamti
Bila je tu i španjolska gripa, velike boginje, malarija, tuberkuloza, a i ne tako davno AIDS. U novije doba znanstvenici su suzbili i SARS, ptičju gripu, pa i svinjsku gripu. Ovih dana, najveću panika izaziva upravo koronavirus, za koji Hrvatska dobiva eksperimentalni lijek, ali isto tako najbolji način zaustavljanja širena bolesti je karantena.
Pojava lazareta, odnosno karantene
Prvi u svijetu izgradnje lazareta bili su Dubrovčani. Lazareti su izgrađeni kao jedna od preventivnih zdravstvenih mjera zaštite stanovnika Dubrovnika za vrijeme Dubrovačke Republike.
Naime, s obzirom da je Dubrovnik bio važan lučki grad, te je primao putnike iz svih krajeva svijeta, Veliko vijeće Dubrovačke Republike je 27. srpnja 1377. godine donijelo odluku kojom se prvi put u svijetu uvodi karantena kao mjera zaštite od unošenja i širenja zaraznih bolesti, posebice kuge. Ova je odluka objavljena u tzv. Zelenoj knjizi (Liber viridis) pod naslovom Veniens de locis pestiferis non intret Ragusium nel districtum (Tko dolazi iz okuženih krajeva, neka ne stupi u Dubrovnik, niti na njegovo područje).
Određeno je da niti domaći ljudi, niti stranci koji dolaze iz kužnih krajeva ne mogu ući u grad, ako prethodno ne proborave 30 dana na otocima Mrkanu, Bobari i Supetru pored Cavtata.
U odluci iz 1379. godine odlučuje se da stranci i njihovi brodovi ne mogu uplovljavati zapadno od Molunta niti istočno od Mljeta, te im se određuje karantena i to na otoku Mrkanu na kojemu se u to doba nalazi franjevački samostan, te na Mljetu gdje je benediktinski samostan.
Zbog udaljenosti, ali i iz strateških razloga, karantena se u 15. stoljeću premješta bliže Dubrovniku.
Početkom 15. stoljeća u Dubrovniku je postojao lazaret na Dančama, a 1533. godine lazaret se počeo graditi na Lokrumu. Premda je sagrađen veliki četverokutni lazaret, isti nije nikad dovršen niti upotrijebljen za karantenu.
Trajanje karantene produženo je s trideset na četrdeset dana, a zdravstveni radnici tzv. kacamorti nadzirali su provođenje i poštivanje odredbi o karanteni.
Zaključak
Kako su sve bolesti došle i prošle, a čovječanstvo ostalo, tako će biti i s koronavirusom. A kako nije svako zlo za zlo, ovo je prilika da naučimo više cijeniti život, vrijeme, naše bližnje, a posebno zdravlje.
Koronavirus nam je pokazao i kako je vrijeme da ne stavljamo “sva jaja u jednu košaru”, odnosno da razvijamo i druge gospodarske grane osim turizma. Vrijeme je da konačno iskoristimo i tu našu plodnu crnicu u Slavoniji i počmemo jesti svoje voće i povrće, piti svoje mlijeko i općenito uživati u svojim proizvodima.
