Dok se kulturno ljeto u Sinju polako bliži kraju, vrijeme je da se prisjetimo jednog od njegovih najljepših glazbenih trenutaka. Nakon završetka Ljetne škole solo pjevanja u Glazbenoj školi Jakova Gotovca, profesorica Sanja Erceg Vrekalo govori o radu s mladim talentima, važnosti pravilne vokalne tehnike, ulozi emocije u interpretaciji i iskustvu koje polaznici nose sa sobom nakon intenzivnog petodnevnog seminara.
Pet dana intenzivnog rada, novi repertoar, završni koncert i sedmero mladih pjevača iz različitih dijelova Hrvatske obilježili su ovogodišnju Ljetnu školu solo pjevanja održanu u Glazbenoj školi Jakova Gotovca u Sinju – jedan od događaja koji su ovo ljeto učinili posebno glazbeno bogatim. Profesoricu Sanju, rođenu Sinjanku i akademsku glazbenicu koja svoju pedagošku karijeru gradi u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu, ovaj grad i njegova glazbena tradicija posebno vežu, pa je vođenje seminara u rodnom kraju za nju imalo i poseban emotivni naboj. Ističe kako joj je najveća nagrada vidjeti koliko su polaznici napredovali u samo nekoliko dana, ali i koliko su stekli sigurnosti i samopouzdanja za buduće umjetničke izazove.
Ovo Vam je druga godina da vodite masterclass u Sinju. Jesu li ovogodišnji dojmovi nadmašili očekivanja?
Apsolutno. Prošle godine radila sam s pet polaznika iz različitih dijelova Hrvatske, a posebno me razveselilo što su se tri polaznice ponovno prijavile i ove godine. To mi je najveća potvrda da su sa seminara otišle zadovoljne i da su u njemu prepoznale vrijednost.
Ove godine radili smo još intenzivnije. Imali smo sedam polaznika i odlučila sam napraviti nešto što je bilo prilično zahtjevno – gotovo svi su dobili potpuno novi repertoar. Ukupno smo u samo pet dana pripremili šesnaest novih skladbi koje su na kraju uspješno izveli na završnom koncertu. Bio je to velik izazov, ali i veliko zadovoljstvo kada sam vidjela koliko su napredovali.
Što je bilo najzahtjevnije?
Najveći izazov bio je pripremiti nove skladbe u tako kratkom vremenu. Kada radite na satu, uvijek možete stati, ponoviti ili ispraviti pogrešku. Na koncertu toga nema. Tada ostaju samo znanje, koncentracija i sigurnost izvođača. Zato sam i sama imala pozitivnu tremu.
Pjevačima je potrebno vrijeme da skladba postane dio njih, da je tehnički savladaju i emocionalno prihvate. Upravo zato bila sam posebno ponosna kada su svi izašli pred publiku i uspješno izveli program.
Mentor nije samo profesor nego i podrška
Radili ste s polaznicima različitog iskustva?
Da, od potpunih početnika do kandidata koji se pripremaju za Muzičku akademiju, pa čak i onih koji su Akademiju već završili. To je velika prednost ovakvih seminara. Mlađi uče promatrajući starije kolege, a stariji svojim primjerom pokazuju koliko rada stoji iza svakog kvalitetnog nastupa.
Osim rada na tehnici, često smo razgovarali i o samopouzdanju. Mladim pjevačima treba objasniti da se ne uspoređuju s onima koji imaju deset ili petnaest godina više iskustva. Glas sazrijeva postupno i svatko ima svoj razvojni put.
Nekim ste polaznicima promijenili repertoar?
Jesam, i to namjerno. Profesor mora procijeniti što je za pojedinog pjevača najbolje u određenoj fazi razvoja. Ne možete početniku dati program koji odgovara učeniku završnih razreda srednje škole ili studentu Akademije. Time ga nećete motivirati nego obeshrabriti. Naš je posao graditi glas postupno. Glas je živi instrument i ne može se razvijati preskakanjem stepenica.
Jedna od stvari na kojoj sam najviše inzistirala bilo je razumijevanje teksta. Pjevali smo na talijanskom, francuskom, njemačkom, španjolskom i hrvatskom jeziku. Nije mi dovoljno da netko otpjeva skladbu napamet. Želim da razumije svaku riječ koju izgovara. Dogodilo se da su neki polaznici došli bez prevedenog teksta. Vratila sam ih da to naprave prije nastavka rada.
Razlika je bila golema. Čim su razumjeli sadržaj, promijenila se interpretacija. Bili su opušteniji, sigurniji i uvjerljiviji. Glas nije dovoljan. Publika osjeti kada pjevač ne razumije ono što pjeva.
Scenski nastup jednako je važan kao i glas
S polaznicima smo radili i na svemu što publika vidi prije nego što čuje prvi ton. Način izlaska na pozornicu, držanje, pogled, odjeća, pokret i odnos prema publici sastavni su dio umjetničkog nastupa.
Publika najprije vidi izvođača, a tek onda sluša njegov glas. Zato je važno da svaki detalj pokazuje poštovanje prema glazbi i publici.
Naglasili ste mi da je veliku ulogu imao i korepetitor
Da. Posebno želim zahvaliti profesoru Petru Krokaru, koji je tijekom cijelog seminara bio moj najbliži suradnik. Korepetitor nije samo osoba koja svira klavir. On mora razumjeti pjevača, pratiti svaki sat i biti dio nastavnog procesa. Profesor Krokar radio je upravo tako. Pratio je sve upute, vraćao polaznike na detalje koje smo obrađivali i bio važan dio njihova napretka.
Uvjerena sam da bez takve suradnje završni koncert ne bi bio na ovoj razini.
Publika je završni koncert nagradila velikim pljeskom. Kako ste doživjeli reakcije?
Bile su prekrasne. Dvorana je bila ispunjena, publika je pozorno pratila program, a na kraju su polaznici nagrađeni dugim pljeskom. To je svima nama bila najveća potvrda da se sav trud isplatio. Posebno me razveselilo što su mladi pjevači, unatoč zahtjevnom programu i kratkom vremenu za pripremu, nastupili sigurno i s puno samopouzdanja. Upravo zbog takvih trenutaka vrijedi raditi ovakve seminare.
Na kraju sam željela predstaviti i sve polaznike – Iris Bošković iz Dubrovnika, Petru Blažinu iz Zagreba, Doru Vrselju iz Vinkovaca, Niku Marićić iz Zagreba, Janu Orlandini iz Splita, Jelenu Juradin iz Splita i Ivu Tudora s Hvara. Svatko od njih dao je svoj maksimum i zaslužuje priznanje za uloženi trud.
Profesor uči i od svojih učenika
I nakon više od dvadeset i pet godina rada smatram da profesor ne prestaje učiti. Naravno da su polaznici došli učiti od mene, ali i ja sam učila od njih. Svaka nova generacija donosi drukčiji način razmišljanja, novu energiju i nova pitanja.
Zato nikada ne želim da odnos profesora i učenika bude strogo formalan. Najbolji rezultati postižu se kada postoji međusobno povjerenje, otvorena komunikacija i zajednička želja za napretkom. Na ovom seminaru upravo je takva atmosfera vladala od prvoga do posljednjeg dana.
Smatrate li da društvo dovoljno ulaže u glazbeno obrazovanje?
Voljela bih da ulaže više. Glazbenici su uvijek dio važnih događaja u zajednici – od svečanosti i obljetnica do kulturnih manifestacija – ali kada govorimo o uvjetima u kojima rade glazbene škole, još uvijek ima mnogo prostora za napredak.
Sinj zaslužuje ovakve seminare, ali zaslužuje i bolje uvjete za rad svoje Glazbene škole. Riječ je o školi koja okuplja velik broj učenika i nastavnika, a prostor u kojem djeluje odavno je postao premalen za njihove potrebe. Talentiranoj djeci treba omogućiti kvalitetne uvjete za učenje i razvoj. Glazba nije samo umjetnost. Ona pozitivno utječe na razvoj djece, potiče disciplinu, koncentraciju, kreativnost i emocionalnu zrelost. Upravo zato smatram da ulaganje u glazbeno obrazovanje nije trošak nego ulaganje u budućnost.
Ponekad se još može čuti mišljenje da su glazbene škole namijenjene samo privilegiranoj djeci. To jednostavno nije točno. U glazbenu školu upisuje se na temelju prijemnog ispita, sluha, ritma, glazbenih sposobnosti i potencijala. Nije važno iz kakve obitelji dijete dolazi niti kakvog je imovinskog statusa. I sama sam odrasla u radničkoj obitelji. Na prijemnom ispitu dobila sam priliku pokazati svoje znanje i sposobnosti. Danas, kada sudjelujem u upisnim povjerenstvima, vodim se istim načelom – priliku treba dobiti svako dijete koje pokazuje talent i želju za učenjem. Glazbeno obrazovanje mora biti dostupno svima koji ga žele, a ne samo odabranima.
„Glazba je ulaganje u društvo, a ne trošak“
Rekli ste da Sinj zaslužuje ovakve seminare. Zašto?
Zato što ima publiku koja zna prepoznati kvalitetu i grad koji ima glazbenu tradiciju. Ovakvi seminari nisu važni samo za polaznike nego i za kulturni život zajednice. Međutim, uz organizaciju kvalitetnih programa, potrebno je više ulagati i u uvjete rada glazbenih škola. Od glazbenika se uvijek očekuje da budu dio važnih događaja – svečanosti, obljetnica i kulturnih manifestacija – ali jednako je važno osigurati im prostor i uvjete u kojima mogu kvalitetno raditi.
Primjerice, Glazbena škola Jakova Gotovca u Sinju djeluje u ograničenom prostoru, a broj učenika i nastavnika iz godine u godinu raste. Talentirana djeca zaslužuju uvjete koji će im omogućiti razvoj.
Što glazba znači Vama osobno?
Teško je to opisati jednom rečenicom. Glazba je moj poziv, ali i način života. Prati me od djetinjstva i ne mogu zamisliti dan bez nje. Uvijek me fasciniralo koliko snažno djeluje na čovjeka. Pomaže izraziti emocije, smiruje, povezuje ljude i često govori više od riječi.
Imala sam čast godinama pjevati i sa Zborom liječnika. Upravo sam tada izbliza vidjela koliko glazba znači ljudima koji rade iznimno zahtjevne i stresne poslove. Mnogi liječnici govorili su kako im upravo glazba donosi ravnotežu i pomaže nositi se sa svakodnevnim izazovima. To dovoljno govori o njezinoj snazi.
Poruka mladim glazbenicima
Što biste poručili mladima koji sanjaju profesionalnu glazbenu karijeru?
Prije svega, neka budu strpljivi. Ne postoji prečac do kvalitetnog pjevanja. Glas se razvija postupno i traži vrijeme, rad i disciplinu. Važno je vjerovati svojim profesorima, biti otvoren za učenje i ne odustati kada dođu prvi izazovi. Talent je važan, ali bez upornosti ne može doći do punog izražaja. Najveća je nagrada vidjeti mladog čovjeka koji iz godine u godinu raste – ne samo kao pjevač nego i kao osoba.
Ako nakon ovakvog seminara ode kući motiviraniji, sigurniji u sebe i s još većom ljubavlju prema glazbi, onda znam da smo ostvarili cilj.
Za kraj je prof. Sanja Erceg istaknula misao koja najbolje sažima njezin pedagoški rad:
“Najveće zadovoljstvo profesora nije savršeno otpjevan ton, nego trenutak kada vidi da je učenik postao sigurniji, zreliji i spremniji nastaviti svoj umjetnički put. Upravo zbog takvih trenutaka ovaj posao ima smisla.“
