Život najpriznatijeg hrvatskog fotografa svjetskoga glasa, Marija Romulića promijenio se za 360 stupnjeva nakon što je preživio teške zdravstvene probleme. Njegova priča inspiracija je za mnoge da razmisle o vlastitim izborima i načinu života. Mario Romulić je primjer kako se promjena može dogoditi kad slušamo svoje tijelo i srce, te kada se posvetimo onome što nas ispunjava i čini sretnima.
Znate priču o Vasi Ladačkom?- pitao bi vas Đole, a mi vas pitamo znate li priču o Mariju Romuliću? I sigurni smo da znate, ali ne u cijelosti. Za razliku od Balaševićog opjevanog lika, naš je Mario spas potražio u zdravom životu, biodinamičkom uzgoju hrane, uzgoju i preradi konoplje, te izradi brojnih ljekovitih pripravaka od te biljke i drugih ljekovitih biljaka. No, tu nije kraj! Mario je kupio i pilanu i izrađuje namještaj primjenjujući japansku srednjevjekovnu tehniku obradu drveta, a na 5,5 hektara zemljišta započinje i izgradnju solarne elektane.
U razgovoru s Marijom razotkrivamo kako se odlučio iza sebe ostaviti “lagodan gradski život”, život najpriznatijeg fotografa u Hrvatskoj, te uzeti motiku u ruke i stvoriti u Billju (nedaleko od Osijeka) eko imanje Čudesna šuma, na kojemu vodi danas rijetko viđen, suživot s prirodom.
Što mu to daje snage i tjera ga naprijed u nove izazove, kako njegova obitelj prihvaća jedan gotovo “robinzonski” način života, što misli o današnjoj proizvodnji hrane i što savjetuje ljudima koji se žele baviti uzgojem zdrave hrane, neka su od pitanja na koja smo dobili odgovore.
Obišao si brojna ratišta od Hrvatske do Ruande, Konga i Afganistana, stekao svjetsku reputaciju, zbog tvojih “wildlife” fotografija i kadrova prozvan si i “dobrim duhom” Kopačkog rita i sve si to napustio kako bi uzgajao zdravu hranu. Kako je došlo do te odluke? Nedostaje li ti raniji život i bavljenje fotografijom?
“Objesio sam fotoaparat o klin”, kaže s osmijehom Mario.
Još uvijek surađujem s ljudima koji koriste moju arhivu fotografija, tu još ima posla, ali na snimanja, na teren, to ne idem. Uz sve ove poslove na imanju jednostavno nemam ni vremena. Posao kreće ujutro kad svane, a završava kad padne mrak. Svaki dan smo u polju, u dvorištu, u pilani, u vrtu, na gradilištu. Ako me pitate, nedostaje li mi užurbani gradski život, definitivno je odgovor ne. U grad idem samo kad moram zbog dostave i to mi je muka. Promet, beton, krkljanac, nimalo me ne privlači. Ovo je moj svijet uz cvrkut ptica, stotine različitih životinja, zmija, žaba, fazana, lisica, jazavaca, srna, jelena.
Odakle ti snaga za sve te poduhvate?
Snagu mi daje moja obitelj, dva 22-godišnja sina blizanca, Ivor i Svebor, 12-godišnja kćerka Lara i supruga Žana. Svi radimo sve i radimo zajedno.
Ipak je neobično vidjeti mladiće njihove dobi da rade na polju ili u pilani. Mladi bježe sa sela i od takvih poslova. Kako si uspio pridobiti ih?
Mi živimo tu u šumi, oni su se tu rodili tako da odmalena žive na taj način, njima je to normalno. Od malih nogu sam ih učio voljeti prirodu, životinje, da sudjeluju u poslovima, a i sami su pokazivali interes. Kada sam vidio da imaju želju intenzivnije sudjelovati, onda sam ih pitao što žele da radimo i njihova je ideja bila da uzgajamo konoplju. Ta konoplja inače se koristi zbog nekih bolesti koje imamo, a CBD i CBG pružaju brojne zdravstvene prednosti. Sve je ustvari počelo kad je počela pandemija Covida. Onda sam se upustio u ostvarenje svoje dugogodišnje želje da napravim nešto na tom velikom placu, 7 hehtara površine. Prvotna ideja je bila veliko turističko naselje, samoodrživo, zero waste, građeno prirodnim materijalima sa zemljom koja bi bila iskopana za jezero. Najzdraviji način gradnje nabijačom, pola Hrvatske je sagrađeno od zemlje ali po hrvatskim zakonima zemlja nije građevinski materijal, tako da sa zemljom u principu ne smiješ graditi. Dugo sam vremena obilazio od vrata do vrata, slao mailove na razne adrese ministarstava, ali nitko nije reagirao. Trend toga je nevjerojatan u svijetu, to je ona zelena tranzicija, digitalna tranzicija, sve je to tu uključeno, ali ja nisam dobio dozvolu za zemljanu gradnju i od te sam ideje morao odustati. Nova ideja je da, na tih pet hektara koje sam predvidio za naselje, napravim jednu solarnu elektranu, imam partnera za to i to je u procesu.
Trenutno na imanju izrađujete šumu hrane, stvarate svojevrstan koncept voćnjaka i vrta, imitirajući prirodne biosustave. Kako to funkcionira? Što bi savjetovao onima koji se žele baviti takvim uzgojem zdrave hrane?
Nakon jednog vrlo ozbiljnog zdravstvenog problema koji sam imao, a kako sam preživio počeo sam istraživati uzroke i shvatio sam da to što mi jedemo nije hrana, nego čisti otrov za naš organizam. Sva hrana koju kupujemo u trgovinama je otrovna, prazne kalorije, pune boja, kancerogenih pojačivača okusa, plastike i tko zna čega sve još. Počeo sam kupovati eko proizvode, ali sam shvatio da tu hranu samo skuplje plaćam, a ni ona nije eko. Spoznao sam da ukoliko se želim zdravo hraniti, hranu moram sam proizvoditi. S obzirom da imam veliko imanje, uvijek sam imao “bašticu”, koja je postajala sve veća i veća i koja se nastavila dalje širiti, U njoj uzgajamo ljekovito i aromatično bilje, konoplju, povrće. Tako proizvodimo esencijalna ulja i kreme a ja proizvodim sebi lijekove za bolesti koje imam. I nekako je to sve na taj način krenulo. E sad, ako to netko želi mora biti spreman na veliku žrtvu, na puno rada, posebno ako će raditi poput nas, sve ručno. Mehanizacija se skoro uopće ne koristi, nema oranja. Kod nas je najvažnije zdravo tlo, puno mikroorganizama, bioraznolikosti, cijelo imanje se zasniva na toj bioraznolikosti. Tako da privlačimo i divlje životinje, imamo zmije, žabe, a šišmiše pokušavamo privući da bi se na prirodan način riješili komaraca. Cijelu zimu hranimo ptice, imamo desetak hranilica, potrošimo 200 do 300 kilograma suncokreta samo na ptice, da tu prave gnijezda da bi nas rješavale nametnika. Biodinamika je način gdje mi promatramo prirodu, gledamo kako bi to priroda riješila i doslovce učimo od nje.
Je li imanje samoodrživo?
Cijela ideja ovog imanje i je samoodrživost i u principu smo gotovo samodostatni. Gledamo da što manje idemo u trgovinu, da konzumiramo hranu koju sami uzgojimo, trošimo energiju koju proizvodimo. Nismo vegetarijanci, ali ne jedemo životinje koje žive kod nas. Trenutno imamo samo guske, patke i kokoši, a koristimo samo njihova jaja. Meso kupujemo s domaćih OPG-ova, ali pazimo i da taj uzgoj nije u štalama, da te životinje nisu hranjene umjetnom hranom već prvenstveno na ispaši.
Uz biodinamičku poljoprivredu, uzgaj konoplje, proizvodnju krema protiv bolova, kožnih bolesti, ulja, sada se bavite i obradom drvene građe i izradom namještaja. Što te je na to ponukalo?
Pa sve nekako vuče jedno s drugim. Prije par mjeseci sam počeo graditi jedan objekt u kojem će biti jedan mali restorančić za grupne posjete po najavi, a uz to će biti i jedan proizvodni pogon za kreme i ulja koje proizvodimo. Plan nam je u tom prostoru plasirati isključivo svoju hranu, domaću, kvalitetnu rađenu na vatri, bez ikakve moderne tehnologije. Biodinamički uzgojeni proizvodi, sami po sebi su ukusni i zdravi. Ono što nemamo kupovat ćemo od dobavljača koji uzgajaju na način poput nas, ekološki. No, pri gradnji toga objekta ispala je računica da ćemo kupovinom pilane uštedjeti na potrebnoj građi, a još će nam ostati i pilana. Predložio sam to svom housemajstoru jer po struci nisam tesar, nisam imao iskustva, pa smo ušli u tu priču zajednički, nas dvojica i moja obitelj, odnosno sinovi. Kupovali smo trupce, a onda se javila želja i da radimo namještaj. Ideja je da taj cijeli novi objekt koji je u izgradnji, bude ujedno i izložbeni salon toga namještaja.
Pri obradi drveta primjenjujete posebnu tehniku, odnosno japanski srednjevjekovni način obrade, yakisugi. Što ta tehnika podrazumijeva?
Koristimo jednu staru japansku tehniku koja se zove Yakisugi ili Shou sugi, tako da se daska ili drvo spali toliko duboko da nametnici više ne ulaze, pa je građa zaštićena na prirodan način. Tako spaljeno drvo nema potrebu za bilo kakvim premazom, iako ga mi još dodatno stavljamo. Protupožarno je, vodootporno, jako je dekorativno i atraktivno, pa cijeli novi objekt planiramo obložiti tim drvetom. To će biti i jedan od proizvoda u prodaji, već sad ima puno upita. Ljudi za tu tehniku znaju, ali to nitko ne radi. Mi to koristimo na svom imanju dugi niz godina jer je to najprirodniji način, nema nikakve kemije. Kako smo mi biodinamičko imanje, ekološko, pokušavamo na sve načine izbjeći bilo kakva kemijska sredstva i u obradi drveta i u obradi tla.
I namještaj smo počeli proizvoditi tom tehnikom, vrlo je atraktivan i reakcije su više nego pozitivne. Namještaj će biti u prodaji, a izložbeni salon s tim namještajem bit će također u sklopu ovog novog objekta. Stolovi, stolice klupe, zdjele, daske, fasade, sve što bude izloženo, moći će se i kupiti.
Kada govorimo o zdravoj hrani, postoji li ona uopće u Hrvatskoj?
Rekao bih da ne postoji zdrava hrana, ako ju ne proizvedeš sam. Puno je tu žrtve, puno odricanja, puno rada, ali znaš što jedeš i nekako je taj okus hrane puno drugačiji, ukusniji od onog kupovnog. No, 99, 9 posto ljudi nema tu mogućnost, cijeli svjetski sustav nas forsira da što manje znamo, što manje radimo, što više kupujemo. U Hrvatskoj više recimo ne možeš kupiti čaj, samo u ljekarni, travari su postali nepoželjni, daj samo kortikosteroida, antibiotika, truju nas na sve moguće načine, a onda nas liječe. Svjetski poredak nas tjera na to, više ne možeš zaklati svinju u svom dvorištu, moraš kupovati kobasice koje su čisti otrov, prepune emulgatora, pojačivača okusa i svega, sve ide u tom smjeru da mi u principu ne smijemo proizvoditi svoju hranu.
Nije li to malo kontradiktorno jer zajednička europska politika upravo govori o zelenoj i digitalnoj poljoprivredi?
Govorimo o zelenoj poljoprivredi, a prije par mjeseci je cijela Europa buknula jer su se poljoprivrednici pobunili što ne smiju koristiti pesticide, trovati svoja polja. Znači to nas je toliko pojelo, ta poljoprivreda toliko truje ovaj planet. Najbitnija stvar je tlo, zdravo tlo puno mikroorganizama. Trideset posto planeta pretvoreno je u pustinju, zdravu zemlju smo pretjeranom upotrebom pesticida pretvorili u jalovu zemlju. To se događa i kod nas. U Baranji je do prije 25 godina u tlu bilo 3000 mikroorganizama, sad ih je ispod 100. Kad dođe na 20 i nešto, zemlja postaje jalova, a mi se tome približavamo. U Europi se zemlja ne kupuje po hektaru nego po količini organske tvari. Netko to izmjeri pa računa kako će ga kupiti i koliko, a ne po tome koliko je površinski veliko.
Kako to promijeniti, kako osvijestiti ljude?
Teško je promijeniti svijest ljudi jer su naučeni da uzmu milijun tona težak traktor, stave ga na polje i on sam obrađuje. Kad ti staviš dvadeset tona na tlo, ti si istiskao sav kisik, a taj kisik znači život jer dok ima “zraka” u zemlji ima i života. I što napraviš još, uzmeš plug 40 centimetara dubine, preokreneš zemlju, a zdravi dio tla s mikroorganizmima je na 20 centimetara, što znači da se zdravo tlo prebaci dolje i ubije, a mrtvo tlo bez mikroorganizama dolazi na površinu. Prvi korak u poljoprivredi je: Uništi! Jel to logično? Ubio si prvo zemlju pod krinkom korova, nametnika i svega ostalog, onda imaš sjeme koje je genetski modificirano da iduće godine iz tog sjemena ne možeš dobiti svoje, već moraš ponovno kupiti i sjeme i zaštitna sredstva. Gotovo je to sve, planet je otišao “k vragu”. Svako malo najavljuju oluje,, mi smo još nekako malo zaštićeni, ali i nama je prošle godine led potukao sve. Hvala bogu da je konoplja tako otporna biljka, pa je ponovno izrasla kao da se ništa nije dogodilo. Ali svijet srlja u propast, ne znam kakav će život biti 2050. godine, ne znam kako će moja djeca živjeti. Jer ovo što ide, poplave, suše, oluje, ti vremenski ekstremi rapidno rastu iz godine u godinu, to nisu u pitanju desetljeća. Danas je 30 stupnjeva, a onda već sutra pada snijeg. Ljetne temperature počinju u ožujku i sad se ti bavi poljoprivredom. O tome nitko ne razmišlja. Bilo je lijepo dok je trajala pandemija jer su ljudi počeli promišljati, ali čim je prošlo, sve se vratilo na staro.
Može li suvremeni čovjek živjeti na zdrav način?
Mi smo gotovani, a i sustav nas tjera da radimo cijeli dan, da nemamo vremena za skuhat ručak, da nemamo vremena za obitelj. Sustav obrazovanja je takav da te odmah pretvara u roba, kvalificiranog za jedan posao, za drugo nemaš vremena, niti želiš. Kvalificiraju te za jeftinu radnu snagu. Sve je usmjereno prema tome da ti ne možeš drugačije živjeti nego poslije posla otići u trgovinu, kupiti paket gotove hrane, stavit ga u mikrovalnu i gledat televiziju, koja te puni glupostima, politikom, deprimira te, itd. Vode se time da ti ne znaš da je konoplja najzdravija biljka na svijetu jer misliš da je droga, indoktriniran si kroz svoj život. Droga od koje nitko nikad nije umro, kakva je to droga? Ne, nego je savršen lijek koji je netko pretvorio u drogu da bi nas mogao trovati drugim govn..ma. Eto to je ono što obrazovanje i gledanje televizije pruža, to je indoktrinacija. Medicina? Tko se najviše reklamira? Lijekovi, farmacija. Ako se usprotiviš,ima drugih medija koji će to objaviti. Današnji mediji nisu mediji nego obični kiosk gdje čitaš ono što je netko napisao, da bi to mislio. Jel nam nisu unazad desetak godina govorili da je rafinirano suncokretovo ulje puno zdravije od svinjske masti, a to je čisti otrov. To je sve mašinerija koja te gura da bi te mogla liječiti. Ali te neće izliječiti od bolesti nego će te držati svaki dan da moraš kljukati neke otrove i biti o njima ovisan. Iz osobnog iskustva otkad koristim proizvode od konoplje, ja sam se preporodio, zaključuje na kraju razgovora Romulić odlučan u nastavku svoje borbe za zdravi život, zaštitu prirode i jačanje svijesti ljudi kako bismo svi shvatili da stojimo na rubu ponora.
Zbog silnog napora i truda koji ulaže, uz epitet “dobri duh Kopačkog rita”, mogli bismo dodati i “dobri duh čovječanstva”, jer on to zaslužuje.
