Prije točno 35 godina, 10. studenoga 1991., pali su Bogdanovci – selo koje je bilo vrata Vukovara prema ostatku Hrvatske. Dok su tenkovi JNA i srpskih paravojnih postrojbi gazili zapaljeno selo, šačica pripadnika HOS-a povela je civile i ranjenike u noć, kroz minsko polje, prema slobodi. Na čelu kolone bio je 24-godišnji Zagrepčanin Žarko Manjkas – Crvenkapa. Nije stigao do Nuštra. Ali, stigli su oni koje je vodio.
Priča o Bogdanovcima priča je o selu od tisuću i stotinjak duša koje je četrdeset dana odolijevalo višestruko nadmoćnijem neprijatelju. I priča je o mladićima koji su, kad više nije bilo streljiva, odlučili da će prvi korak u minsko polje napraviti oni, a ne žene, starci i ranjenici iza njih.
Bogdanovci su 1991. imali oko 1100 stanovnika, od kojih su 82 posto bili Hrvati. Kada su na cesti preko Bršadina počele nicati barikade, sav promet prema Vukovaru preselio se na Bogdanovce. Svega nekoliko dana nakon pogibije dvanaestorice redarstvenika u Borovu Selu, mještani su izašli na cestu i zaustavili kolonu tenkova JNA.
U jesen 1991. kroz selo je vodio „kukuruzni put“, poljski put skriven kukuruzom kojim su u opkoljeni Vukovar stizali lijekovi, ljudi i oružje. Padom Marinaca 1. listopada ta je veza presječena, a Bogdanovci su ostali u potpunom okruženju. Selo je branilo dvjestotinjak ljudi – pripadnici Zbora narodne garde, policije, HOS-a i sami mještani. Protiv njih su stajali JNA, srpske paravojne postrojbe i lokalni pobunjenici okupljeni u Teritorijalnu obranu.
Osmorica koji su ušli u noći
U Vukovar je u jesen 1991. stiglo 58 dragovoljaca HOS-a. Jedan od njih bio je Žarko Manjkas, mladić iz zagrebačke Dubrave rođen 10. kolovoza 1967. Postrojbi se pridružio u rujnu, a prvo ratno iskustvo stekao je u okruženju vojarne na Borongaju. Nakon nekoliko dana na Sajmištu, s još sedmoricom HOS-ovaca raspoređen je u Bogdanovce. U selo su neopaženo ušli 1. listopada 1991., u tri sata iza ponoći. Suborci su ga zvali Crvenkapa, po crvenoj beretki koju je uvijek nosio.
Već sutradan, 2. listopada, uslijedio je žestok tenkovsko-pješački napad. Prema sjećanjima suboraca, u selu je zavladala panika. Tada je Crvenkapa uzeo ručni bacač, kako kažu vjerojatno prvi put u životu, i pogodio tenk. Bio je to prvi tenk uništen u obrani Bogdanovaca. Suborci mu pripisuju ukupno dvanaest uništenih tenkova. Taj je dan imao i svoje lice zločina. U podrum kuće Antuna Mrkobasića, gdje su se skrivali civili, ubačeno je nekoliko ručnih bombi. Osmero ljudi je ubijeno, a dvije žene preživjele su teško ranjene.
Njegov zapovjednik Damir Radnić Crvenkapu je svrstao u „veliku četvorku“ vukovarskih heroja, uz Marka Babića, Andriju Marića i Zdenka Horvata.
“Očigledno su odlučili završiti s nama”
Konačni napad počeo je u nedjelju ujutro, 10. studenoga 1991. Damir Radnić tog se jutra sjeća u detalje – zapalili su cigaretu, popili kavu, a onda su vezisti javili opći napad. Popeo se na krov saniteta i ugledao tenkovske kolone kako s obje strane ceste oru mokra polja. Tenkovi su dolazili iz smjera Petrovaca, Bršadina i Marinaca. “Očigledno su odlučili završiti s nama“, ispričao je Radnić. U cijelom selu ostalo je desetak protuoklopnih sredstava. Kad su se potrošila, punktovi su padali jedan za drugim, a borbe su se na nekima vodile do osam, devet, deset sati navečer.
Poslijepodne su tenkovi, transporteri i pješaštvo ušli u selo i počeli ga uništavati kuću po kuću. Preostali civili i branitelji sklonili su se u podrum saniteta, na koji je iz blizine ispaljeno nekoliko tenkovskih granata. Obrana je bila slomljena. Ostao je samo proboj.
Štafeta smrti
Do Nuštra je bilo samo šest kilometara. Između sela i slobode ležala su minirana polja kukuruza i okupirani teritorij. Navečer, oko sedam ili osam sati, iz zapaljenih Bogdanovaca krenula je kolona – jedanaest branitelja i tridesetak civila, mnogi od njih ranjeni. U jednoj od skupina koje su te noći krenule u proboj bila je i trudnica.
HOS-ovci su donijeli odluku koja se ne može izreći bez knedle u grlu. Na čelu kolone ići će oni. Izmjenjivat će se, jedan za drugim, kako nijedan civil ne bi prvi stao na minu. Kad prvi padne, njegovo mjesto preuzima sljedeći, znajući da ga sljedeći korak može ubiti. Prvi među njima bio je Crvenkapa. U magli i mraku kolona je naletjela na minsko polje. Crvenkapa je stao na minu i iskrvario za nekoliko minuta. Ondje je poginuo i Stjepan Katić iz Bogdanovaca. Iza njih, put su nastavili ljudi koje su vodili. Zahvaljujući njihovoj žrtvi, mnogi civili i branitelji dokopali su se slobodnog teritorija. Nekima je proboj trajao danima i noćima.
Dvanaest dana u minskom polju
Ivica Jurčan, rođeni Bogdanovčanin, jedan je od samo dvojice preživjelih iz skupine koja je vodila kolonu. Na minskom polju ostalo je osmorica teško ranjenih, a on među njima. Dvanaest je dana ležao u polju, bez hrane i vode, na temperaturama ispod nule. Počeo se smrzavati. Pokušao je aktivirati bombu, ali nije imao čime izvući osigurač. Dvanaestog dana ugledao je ljude kako mu prilaze i pomislio da je spašen. Bila je to JNA.
Odveden je u Marince, gdje je tri dana mučen i premlaćivan u podrumu, a zatim u logor u Srijemskoj Mitrovici. Ondje su mu amputirali lijevu potkoljenicu i desno stopalo. Razmijenjen je 27. ožujka 1992.
Imena koja se ne smiju zaboraviti
U štafeti smrti živote su položili:
- Stjepan Katić
- Josip Knežević
- Antun Petričić – Šokac
- Marko Knežević
- Zoran Antunović
- Ante Šarić
- Žarko Manjkas – Crvenkapa
Crvenkapa se 29 godina vodio kao nestali. Njegovi posmrtni ostaci identificirani su tek 2020. na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu, zajedno s ostacima Stjepana Katića, Antuna Petričića i Marka Kneževića. Pokopan je u Brodskom Stupniku. Njegova majka Ana nije dočekala da mu na grobu zapali svijeću. Suborci tvrde da je oznaka HOS-a na njegovoj odori, nakon trideset godina u zemlji, ostala čitava.
Ono što je ostalo iza
U selu su ostali oni koji nisu mogli otići – stari, bolesni i nepokretni. Ubijeni su. Sve obiteljske kuće, crkva i škola sravnjene su sa zemljom, a fotografije snimljene pred mirnu reintegraciju podsjećale su na Hirošimu. Sutradan, 11. studenoga, vojni policajac JNA Boško Soldatović kod zgrade mjesne zajednice iz vatrenog oružja ubio je devetero civila nesrpske nacionalnosti, šest žena i tri muškarca. Viši sud u Beogradu osudio ga je na 15 godina zatvora, a presuda je pravomoćna od lipnja 2021. Prema dostupnim podacima, to je do danas jedina presuda za zločine počinjene u Bogdanovcima.
Međunarodni sud pravde u Haagu u presudi iz 2015. utvrdio je da su JNA i srpske snage ubijale Hrvate u Bogdanovcima i 2. listopada i 10. studenoga 1991. U Domovinskom ratu Bogdanovci su izgubili 133 branitelja i civila, od toga 89 mještana, a za 17 osoba još se traga. Za vukovarske branitelje pad sela bio je znak da se bliži kraj. “Nakon pada Bogdanovaca znali smo da smo ostali sami, znali smo da je to početak kraja“, zapisao je HOS-ovac Damir Markuš. Osam dana kasnije pao je Vukovar.
Preživjeli Bogdanovčani sedam su godina proveli u prognaničkom naselju Rokovci, samo tri kilometra zračne linije od svojih ruševina, čekajući dan povratka.
Obilježena 35. obljetnica: Bogdanovci ne zaboravljaju
Nakon mise zadušnice u crkvi svetog Leopolda Bogdana Mandića, podno spomenika „Bogdanovački mučenici“ na Trgu dr. Franje Tuđmana danas su, na 35. obljetnicu pada sela, položeni vijenci i zapaljene svijeće. Počast žrtvama odale su obitelji poginulih hrvatskih branitelja i civila te branitelji predvođeni zapovjednicima obrane Bogdanovaca Ivanom Matkovićem Lastom i Vinkom Žanićem. Vijence su položili i izaslanik predsjednika Republike Hrvatske general Željko Marinov, izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora vukovarsko-srijemski župan Ivan Bosančić te izaslanik predsjednika Vlade i potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Darko Nekić.
Izaslanstvu su se pridružili izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra obrane general-bojnik u mirovini Željko Živanović, izaslanica ministra vanjskih i europskih poslova Ermina Lekaj Prljaskaj te izaslanik Policijske uprave vukovarsko-srijemske, voditelj poslova izvještajne analitike i odnosa s javnošću Dragoslav Živković. Počast su odali i veleposlanik Republike Kosova, predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja, udruga proisteklih iz Domovinskog rata i HVO-a Orašje, Vukovarsko-srijemske županije, Grada Vukovara, načelnik Općine Bogdanovci sa suradnicima te mnogi drugi.
Župnik Zvonimir Martinović pred spomenikom se nazočnima obratio molitvom. Unatoč nepovoljnim vremenskim uvjetima, učenici Osnovne škole Dragutina Tadijanovića u Bogdanovcima izveli su prigodni recitalni program koji je dirnuo sve prisutne.
I dok su djeca Bogdanovaca, rođena desetljećima nakon proboja, izgovarala stihove pred imenima onih koji su za njih krenuli u minsko polje, bilo je jasno zašto se ovamo dolazi svakog 10. studenoga. Crvenkapa je imao 24 godine. Ova djeca žive u selu koje postoji i zato što je on te noći napravio prvi korak.
Neka im je vječna slava i hvala.
