Za plan su glasovali samo general Martin Špegelj i Stjepan Mesić, dok su svi ostali članovi, uključujući Tuđmana, bili protiv
Na današnji dan, 30. srpnja 1991., na sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti odbijen je plan generala Martina Špegelja o sveobuhvatnom napadu na vojarne Jugoslavenske narodne armije u Hrvatskoj. Bila je to jedna od odluka koje će obilježiti prvu, najkritičniju godinu Domovinskog rata.
Špegelj, tada zapovjednik Zbora narodne garde i donedavni ministar obrane, zagovarao je da hrvatske snage napadnu vojarne JNA razmještene po Hrvatskoj i preotmu oružje i opremu koji su se u njima nalazili. Prema navodima, ideju je zastupao još od početka rata u Sloveniji u lipnju 1991., nagovarajući predsjednika Franju Tuđmana da napad na vojarne bude i vid pomoći Sloveniji. Na sjednici je njegov prijedlog ocijenjen “nerealnim i opasnim” te je odbijen. Prema dostupnim izvorima, za plan su glasovali samo Špegelj i Stjepan Mesić, dok su svi ostali članovi, uključujući Tuđmana, bili protiv.
U tom je trenutku Hrvatska bila u iznimno nepovoljnu položaju. JNA je i dalje držala vojarne, skladišta i golemu količinu naoružanja na hrvatskom teritoriju, dok su tek osnovane hrvatske snage bile slabo naoružane. Istodobno, Hrvatska je nastojala izbjeći sve što bi je pred međunarodnom javnošću moglo prikazati kao stranu koja je prva pribjegla sili, u razdoblju kada joj je međunarodno priznanje bilo ključan cilj.
Upravo se oko te odluke i danas lome dva oprečna tumačenja, oba iz redova samih hrvatskih aktera.
Strateška zamka
Admiral Davor Domazet Lošo, kasnije načelnik Glavnog stožera, u knjizi “Hrvatska i veliko ratište” (2002.) tumači napad na vojarne kao stratešku zamku – kao razrađenu urotu čiji je cilj bio uvući Hrvatsku u rat i prikazati je agresorom. Izbjegavanje tog poteza on ubraja među najvažnije strateške odluke predsjednika Tuđmana u ratu.
Tu tezu, iz posve druge perspektive, dodatno osvjetljavaju memoari Veljka Kadijevića, tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu obranu. Kadijević navodi da je namjera vrha JNA bila isprovocirati hrvatsku stranu da prva otvori vatru, čime bi se opravdao opći napad JNA na Hrvatsku i svrgavanje legalno izabrane hrvatske vlasti.
Pitanje vojarni riješeno je nekoliko mjeseci kasnije, na drukčiji način. U jesen 1991., nakon što su sukobi eskalirali i JNA se otvoreno svrstala uz pobunjene Srbe, hrvatske su snage pokrenule blokade i zauzimanja vojarni diljem zemlje, u nizu akcija poznatih kao “bitka za vojarne”. Tada je zaplijenjena znatna količina teškog oružja – tenkova, topništva i raketnih sustava – koja je bitno ojačala Hrvatsku vojsku.
