Sve do početka ljeta 1991., Ćelije su bile tek malo, mirno selo u istočnoj Slavoniji s većinskim hrvatskim stanovništvom. Međutim, u povijest Domovinskog rata upisane su crnim slovima kao prvo hrvatsko selo koje je u velikosrpskoj agresiji potpuno spaljeno, opljačkano i bagerima sravnjeno sa zemljom.
Napad na Ćelije započeo je 7. srpnja 1991. točno u podne, nakon višemjesečne potpune blokade koju su provodili lokalni srpski pobunjenici iz okolnih mjesta. Udružene snage JNA, lokalnih četnika i paravojnih postrojbi pokrenule su žestoki topnički i pješački napad na selo. Malobrojni i slabo naoružani hrvatski branitelji te oko 180 mještana bili su prisiljeni na povlačenje i odlazak u progonstvo.
Akcija potpunog uništenja sela trajala je od 7. do 9. srpnja 1991. godine. Nakon što je stanovništvo protjerano, agresori su sustavno, kuću po kuću, opljačkali svu privatnu imovinu, a potom zapalili i teškom mehanizacijom srušili sve obiteljske domove, gospodarske objekte i mjesnu crkvu.
Selo je doslovno izbrisano s lica zemlje, a prostor oko njega srpski i ini agresor je naknadno iskoristio za stvaranje prve masovne grobnice u Domovinskom ratu.
Svjedoci tog vremena u knjizi branitelja Anđelka Kralja opisuju te strašne trenutke:
“Gledali smo s udaljenosti kako nam gore kuće. Gorjelo je sve što smo generacijama stvarali. Nisu samo palili, oni su bagerima rušili zidove kako se nikada više ne bismo imali gdje vratiti. Htjeli su zatrti svaki dokaz da su tu ikada živjeli Hrvati.“
Barbarski čin u Ćelijama poslužio je kao jezivi model za strategiju “spaljene zemlje” koju su udružene snage JNA i četnika u mjesecima koji su uslijedili provele diljem Hrvatske, uništivši više od 200.000 stambenih objekata.
Uništenje Ćelija nije bio izolirani incident, već uvod u osmišljenu strategiju zatiranja svega što je hrvatsko, pri čemu su napadači razvili jeziv i prepoznatljiv obrazac postupanja.
Svako od naselja prolazilo je kroz identičan krug pakla koji je počinjao bjesomučnim topničkim razaranjem, nastavljao se organiziranom pljačkom, a završavao potpunim spaljivanjem i miniranjem. Četničke postrojbe i JNA nisu uništavale samo obrambene položaje, već su primarni cilj bili civilni objekti, obiteljske kuće, škole i crkve, kako bi se poslala jasna poruka da na tim prostorima za Hrvate više nema života.
Preživjeli prognanici u svojim svjedočanstvima opisuju taj užas:
“Sve je rađeno planski i bez žurbe. Prvo bi išli lokalni pobunjenici i pljačkali tehniku, zlato i stoku, zatim bi kamionima odvozili sve što je vrijedilo, a na kraju bi dolazile palikuće s kanistrima benzina i upaljačima. Gledali smo s brda kako nam cijeli život nestaje u plamenu za nekoliko minuta, dok su oni pjevali i pucali u zrak slaveći naše uništenje.”
Zgarišta koja su ostajala iza njih nisu bila tek popratna pojava rata, već namjerni čin brisanja povijesti i identiteta jednog naroda, pretvarajući bogata slavonska, lička i dalmatinska sela u sablasne i puste predjele prekrivene pepelom i šutom.
Nakon padanja Ćelija, požari i pljačke zahvatili su stotine drugih naselja od istoka Slavonije do dalmatinskog zaleđa.
Javnost i hrvatski publicisti s pravom neprestano upozoravaju na poraznu pravosudnu činjenicu tj. za organizirano, sustavno i masovno spaljivanje Ćelija, ali i drugih hrvatskih sela, te na žalosnu istinu da pred sudovima za ove teške ratne zločine do danas nitko nije adekvatno i pravomoćno kažnjen.
Nalogodavci i izvršitelji ovih zločina najvećim su dijelom izbjegli ruku pravde, zbog čega je trajna dužnost hrvatskog društva braniti istinu od zaborava.
